Prvi put u životu gledali smo se Sarajevo i ja.Tekao je avgust baš kao Miljacka. Na mostu latinska izreka:“ Požuri polako“ me vodila, šetajući me nacionalnim spomenikom Evrope u Bosni, čuvenom Baščaršijom. Baš je glavna čaršija u modernom gradu.Toga dana nije mi smetao ni ljetnji pljusak, već ponudih mu svoje lice za sve te berićetne kapi tuđeg neba.I okretala se u krug, zaboravljajući da sam zrela žena.Žene na sajmu meda su mi rekle da se u Sarajevu u toku jednog dana naizmjenično smjenju sva četiri godišnja doba.I sad mi mokra kaldrma pred očima, i to sunce što odnekud škilji iza Romanije, što još me gleda.
Primijetila sam da me niko na ulici ne gleda, da ima dosta žena koje su obukle suknju iznad koljena kao ja.Po govoru sam vidjela da ima dosta turista.Razgledala sam baščaršijske suvenire, nisam kupila ništa.Učinilo mi se da na sve strane vise ešarpe bezbroj boja. Obožavam marame.Zaboravila sam od uzbuđenja da registrujem čulo mirisa.Ono se aktiviralo tek kada smo sjeli u jednu etno baštu da popijemo kahvu. To mi je bio prvi put da pijem kahvu, na taj način.Uz kafu služili su i ratluk.Rahatlučili smo. Oko mene su posvuda bile nedozrele maline, pa sam zažalila što dođoh u pogrešno vrijeme. Eh, kad čovjeka uhvati malodušnost u trenucima pevelikog komfora.Odjekivali su zvuci staroga sevdaha, pa mal’ ne padoh u dert kao junak Ive Andrića.Mislim, kad je meni koja je na hip-hopu prijatna za uho…
Iako vidno opuštena, u meni je radila neka nervoza kad mi se ukazala prilika da na sat vremena ostanem sama u nekoj zgradi, u čekaoni. Po prirodi plahe sam naravi, svašta mi je padalo na pamet. Te vehabije, teroristi, kradljivci(svaki grad ih ima)… Imala sam maramu. Znam da je vežem kada idem u manastir, stavim je na glavu. Najednom mi sinu ideja da je stavim. Da, baš u Sarajevu, gdje me niko ne zna. Čisto da vidim kakav je osjećaj i da li će me neko primijetiti. Suluda ideja, od koje sam se oslobodila već sljedećeg momenta, shvativši da bi me odalo moje tvrdo „č“ i mini suknja.
Nije mi namjera da se lažno predstavljam, već sam krenula da budem ono što jesam. Čak u nekoj sredini gdje je mentalitet malko drugačiji od onog odakle potičem, imam običaj da se istaknem svojom posebnošću.Ta posebnost dolazi iz identiteta mog nacionalnog bića, moje tradicije i kulture.Nekad nehotice povrijedimo druge zbog svoje različitosti, jer ne znamo šta se više smije, a šta ne smije kazati.U svom etnosu jedni drugima svašta kažemo, i to se zaboravi, il’ se ljudi zaborave.
I sad kada su svi zaboravili na jadno čedo, Antu iz Mostara, ja ga se sjetih.Imali smo slične strahove.Ja nisam osjetila ni rat, ni postratni period, pa drugačije razmišljam.Samo iz velike ljubavi može se roditi velika mržnja, i obratno. Al’ ne možeš se ti na nekog bacati drvljem i kamenjem i očekivati da te taj drugi voli. To se tako ne radi. Svako licemjerje se osjeti. Ante je čista duša, kako to ne možete da shvatite? Oni koji ga napadaju tvrdeći da on mrzi njih jer ih ne voli, mrze Antu što ih ne voli.Ante niti voli, niti mrzi, Ante se boji. Razlika.To je onaj isti strah kada nekada neki Bošnjak prvi put dođe u Banjaluku, ako dođe.Ja vjerujem da bi ih mnogo došlo da ne osjećaju da će ih neko prepoznati po govoru, i da neće naići na gostoprimstvo na kakvo sam ja naišla u Sarajevu. Ljudi moji, to nije tačno da je u Banjaluka manje gostoprimljiv grad od Sarajeva, ili bilo kog drugog grada u BiH.
Ne mogu ja nekog ko ne dolazi u Banjaluku kriviti da mrzi Banjalučane.Svako ima svoje razloge.Svijet se mijenja, znate. I ne vidim zašto bi ljudi iz Banjaluke i iz Sarajeva komunicirali kao ljudi grada Mostara. Mostar je rana, koja se soli jer je u srcu Bosne.Što si dalje, to ti je srcu bliže.Tako svi banjalučki muslimani koji su u inostranstvu, vole svoje stare prijatelje iz Banjaluke.Domaći muslimani Banjaluke se drže zajedno, kao što i treba, jer samo tako se mogu izboriti za svoja prava.Ne mogu reći da imamo europizaciju u primjeni, kad nemamo.Kao što je nema ni u Sarajevu, koliko god se potencirala ta priča. To koliko kosmopolitizma ima u Federaciji, vidjelo se iz kritika upućenih Anti.
Ne znam zašto se samo u BiH ne priča o stvarima koje svi znaju? Nego sve, šuti, nama je lijepo. Ne ide se tako u EU. EU je viši cilj, a mi se prepiremo oko toga ko koga više voli ili ne voli. Ako nekog voliš, ti mu ne namećeš. Ako nekog istinski voliš, a taj te boli, ti od njega bježiš, ne vučeš ga za rukav, „voli me, voli me“.Treba zaslužiti ljubav svojim postupcima. Kako ja da volim one koji ne razumiju Antin strah, njegovu dječiju spontanost, i neiskvarenost? Ako njega ne mogu voljeti, kako će voljeti mene koja saspe sve u brk uz određenu dozu poštovanja i kulture prema sagovorniku i pri tom ne gledam koje je vjere, nacije, boje kože?
Ne treba ničije nečovještvo štedjeti, jer je neko eto osjetljiv po nacionalnoj osnovi.U kojoj ti to državi živiš, a da ja ne živim pa ne može komunikacija biti dvosmijerna, na istoj ravni? Ja te gledam kao čovjeka, ni ti mene ne štedi.Ako ne možete da oprostite meni koja je svom svojom dušom na grešnoga Ante strani, i svakom ko ovako misli, a ima nas mnogo, kakvu vi Bosnu priželjkujete? I ja je priželjkujem, snovi nam se razlikuju, očito. Što ne znači da smo i ja i vi koji drugačije razmišljate u pravu. Važno je da se čuje prijedlog u istom pravcu.Ja nisam isključiva.
I ja sam ljuta na državu, jer me se ništa ne pita.Moje srce mi kaže da ja nikada ne bih mogla progovoriti bosanskim jezikom( a turcizme volim). Stariji Bošnjaci bi prije savladali srpski jezik jer su, ako ćemo pravo, na srpsko-hrvatskom jeziku i progovorili, kao i moje koleginice, Almina i Kristina; profesori srpskog jezika. Profesori u Banjaluci su za njih dvije prilagođavali program.To je poštovanje.Tako bi trebalo svako dijete da u školi uči svoj maternji jezik kao što je to praksa u Brčko Distriktu. I da sva djeca idu u istu školu u isto vrijeme, da se druže. A ne jedni prije podne, drugi poslijepodne, pa onda nasta čudo neviđeno u mahali.
Svako vidi ono što ima u sebi.Da je neko Antu toliko volio k'o što se priča, sve bi ga molili da se druži s njima.Sad je pravo vrijeme da ne bježe od njega kao da je šugav, već da mu pokažu kako se to nesebično voli.Meni pravoslavlje nalaže: praštanje, praštanje, praštanje !!! Praštajte ljudi ljudskoj nesavršenosti, pa i političarima, al’ im pokažite da znate bolje od njih.Nemojmo biti kao neki naši političari, razgovarajmo bez zadnjih namjera.Ista su nam prava građana, to da nam bude glavna briga.Etnička prava su zaštićena dovoljno, Ustavom koji može biti još bolji ako budemo dobri i pametni.Potičimo zajedničke vrijednosti, a ne različitosti, one se podrazumijevaju.Znam ja da pravi Bosanci ne mogu mrziti ni one koji nam o glavama rade, a kamoli nekog kog nisu nikad ni vidjeli ni čuli.Život nam je važniji od politike.Družimo se!
Za konkurs