Pamtim je.
U plavoj haljini. Pojas od mekog užeta oko tankog struka.
Moja mama.
U mojim mislima lijepa kao i onog prvog dana škole. Sramežljivo gleda ispod sebe.
Vidim je na vjenčanjima, sprovodima. Isto lijepa kao u slikama iz prvih dana.
U plavoj haljini.
Moja mama.
Vidim je u snovima što mi dolaze svaku večer u podsvijest. Mlada i lijepa. Čak i kada nije bila mlada.
Vidim je u polju. S osmjehom osunčanim na iscrtanim krajolicima lica. S obrisom tatinih sanja.
Moja mama. U plavoj haljini.
Vidim je, kada smo se opraštali. Tužno-veselu. Pokušavam joj dotaći miris. Pokušavam je dozvati. Sama dolazi u snu.
Moja mama. U plavoj haljini..
To je bila “misna” haljina. Za misu, vjenčanja i sprovode. I kakav važan dan u osnovnoj školi.
Ujutro se išlo u duhan, zorom, pa onda u lozu.
Na podne, za vrijeme ljetne žege se ugađalo ćudljivom svekru a navečer, pod zvjezdanim nebom bila je samo naša.
Ispred tavana, na terasi, gdje pogled klizi prema zvonicima mistično sraslim s nebom, gdje osjetiš miris mora i miris planina, ne pripadajući nigdje, bili smo sretna djeca.
I sada me budi žamor jutarnje kave, gdje tata i mama šapuću da nas ne probude. A riječi bruje ko najljepša uspavanka..Voljela bih je vidjeti noćas. Barem u snovima
Moju mamu..
U plavoj haljini..
******************************************************************************************************
Zime.. Osamdesetih. Maškare. Bili smo mala dječica.
S maštom da od kutije novih cipela pravimo maske, kreativna umjetnost. Guma privezana na kutiju.
Malo boja, puno smijeha.
Smijali smo se ulicama, puteljcima, domovima..tužnim, sretnim. Novčićima koje smo dijelili.. Sakupljali u male vrećice.. Pa u kasicu. Da nitko ne vidi. Kasica bi mirovala, netaknuta..
Dan prije osmog marta, čekala je Zlata u Robnoj kući. Odjel za dom.
Sjećam se Robne kuće. Desno je bila prehrana. Lijevo Zlatin odjel.
Za mamu. Vaza za cvijeće koje ću ubrati, uz put.
Za mamu. Pepeljara za stol iako ne puši.
Za mamu. Servis čaša.
Za mamu. Tacna sa zlatnim ručkama.
Za mamu. Nista za mamu.
Sve za dom.
Iz ove perspektive celofanskog konzumerizma kako čudno u sjećanju izgleda sedma kičasta vaza, u plavičasto nasmješeno osmomartovsko jutro, umotana u bijeli pak papir.
I kako toplo.
Mama je dom. I vaza, pepeljara. I čaše.
Za mamu. I njen osmijeh.
I zelene oči koje radosno dočekuju još jednu vazu.
U bijelom pak papiru…
*Za konkurs