Veliki hrastov sto prepun kojekakvih đakonija stoji postavljen za još jednu porodičnu večeru u pet. Oko mene vreva, buka i galama. Svi smo tu, od male Jovane koja ima tek nekoliko mjeseci do dede koji izgleda kao da mu nije puno ostalo. Stariji članovi porodice su presretni što smo svi na okupu a mlađi, oni misle malo drugačije. Sanja i Dunja gotovo vršnjakinje, 4 i 6 godina uživaju u jurnjavi oko stola mada se da primjetititi da im je bilo ugodnije i zabavnije u vrtu u kome su se bezbrižno igrale u blatu dok ih tako blatnjave nisu utjerali u kucu. Ispred glasnog televizora sjedi Petar kome je sve što je potrebno u ovom trenutku kompjuter ili bar ovaj televizor i da ga se ostavi na miru. Na stepenicama, u nadi da je daleko od sviju sjedi četrnaestogodišnja Ana sa mobilnim telefonom u ruci. Na licu joj je čas osmjeh čas ljutita grimasa, vjerovatno zbog telefona koji joj onemogućava da nesmetano komuniciranje sa drugaricama. Marija, vidno zaljubljena i ljuta sedamnaestogodišnjakinja stoji ispred prozora, kao ispred nekog portala koji govori prošlost, sadašnjost i budućnost, negoduje jer ne zna gdje joj je dečko sa kojim je trebala sada biti na moru, ne želeći da čuje ništa što joj govore sa strane. Nedaleko od stola, bliže odraslima su Milanče, student i buntovnik, okupiran trenutnom političkom situacijom i Olja, apsolvent prava koja Milančeta zdušno podržava u svim njegovim idejama. Tu su i Srđan koji je tek napunio 25 i njegova supruga Lana koja je nešto mlađa od njega i njegov brat Luka koji već cijelu godinu ima 31.a još je uvijek bez djevojke jer navodno čeka posao i magistarsku diplomu. Ja negdje u sredini posmatram dvije grupe, mladi, koji ako bi pitali starije, ništa ne rade kako treba,a ako bi pitali mene, bezbrižni, samouvjereni, hrabri, sigurni u ispravnost svojih odluka, sigurni da baš oni imaju rješenje za svaku situaciju, veseli, razigrani i nadasve lijep ,pa čak i oni najmlađi sigurni da će dobiti ono što žele samo ako budu dovoljno uporni i glasni. Sa druge strane mudraci, da ne kažem stari mada ih nekolicina iz prve grupe tako i zovu a oni se odazivaju ne ljuteći se. Oni su nekako obični, pogrbljeni, zamišljeni, oronuli, uvijek spremni za kritiku svake vrste, umorni, namrgođeni, zamišljeni. Čak i ako bi se ponekad nasmijali izgledalo je kao da im se osmjeha oteo, pobjegao. Galame Sanju i Dunju govoreći im da će da se polome nastave li tako da jure po kući, Petra ubeđuju da će da se zalijepi za fotelju i potpuno podivlja ako nastavi da bulji u televizor. Ani govore da će da oslijepi ako ne ostavi telefon, a savjet Mariji je da joj je bolje da se uhvati knjige i škole i da razmišlja koji će fakultet da upiše umjesto što razmišlja o momcima, društvu, zabavi i izlascima. Naravno, ni Milanče ni Olja nisu pošteđeni iako imaju ono što se preporučuje Mariji. Jasno je da oni ne mogu da utiču na političku situaciju u zemlji i svijetu jer politika je jako složena i kao takva samo je za odrasle. Mladi treba da uče i rade a stariji će da se bave politikom i odlučivanjem. A Srđan i Luka, e to je tek priča za sebe jer Srđan je premlad da ima ženu i dijete a Luka, svi se pitaju i svi ga pitaju do kada misli da čeka sa ženidbom. I tako redovni susreti generacija naše familije. Mladi previše neozbiljni i stari previše ozbiljni. Pitam se dali se oni sjecaju svoje mladosti ili je sve što je ostalo od nje rečenica ” U naše vrijeme je bilo drugačije”. Kao da u njihovo vrijeme mladi pa i oni sami nikada nisu bili buntovnici, bez okova i okvira, ubeđeni u slobodu, snažni iako ponekaada nejaki, herojskog srca, spremni na šalu, na glupost, spremni za veselje i ljubav, nikada bolesni već samo slabi, nikada umorni već samo malo neispvani, željni putovanja, zabave, života, promjene, ne opterećeni sa sutrašnji danom i brigama koje on nosi.
I mislim dali nam je sudbina na kraju svima ista ili je moguće zauvijek ostati mlad barem duhom, mislima i idejama i zauvijek uživati u kiši ili sunčanom danu, svejedno.
*ZA KONKURS