Kašike su bačene. Budućnost je odlučena. Formirane vlade i podijeljena ministarstva. Zemlja će se opet zadužiti, bili smo dobri pred teta EvropskomUnijom. Svašta smo obećali, opet ćemo malo mimo obećanja i sve tako dok kašike ne pokažu drugačije.
Ne pokušavam biti duhovita: načini formiranja vlasti, političari za koje smo glasali, zafrkancija zvana “pristupanje EU”, dijaloške emisije i konunikacija političkih elita oslobođena kulture dijaloga, izostanak odgovornosti za bilo šta, primanje/davanje mita kao najnormalniji građanski red, skandali i bombastični naslovi, zatvaranje muzeja, gradovi bez pozorišta i kina, nenormalan broj nezaposlenih, iživljavanje maloljetnih prestupnika, objavljivanje nagih fotografija na Facebook-u… to je budućnost koju ni Nostradamus nije mogao da predvidi za nas. Prikladnije je da se takva budućnost vidi iz kašika.
Dobro, uredu, shvatam sadašnjost nije sjajna. No, kakva će biti budućnost? Zamišljam: gospođa proročica, misterioznog izgleda, sjajnih očiju i jarko crvenog ruža na usnama, njegovanih ruku sa velikim kamenom na zlatnom prstenu, prošapuće “Ista”. Ta soba u kojoj gospođa “baca” kašike je ispunjena teškim opojnim mirisom nekog orijentalnog parfema, sjedim na šarenom tabureu, koji mi je već tvrd i zapanjeno pitam: “Kako ista?”, “Pa ista, zar misliš da se budućnost može tako brzo promijeniti iz ovakve sadašnjosti”. Hm, i jeste upravu. Ovu vlast ćemo imati, valjda, naredne četiri godine. Nije da žude poboljšati situaciju a i da žude, ne bi to bilo tako lako. Kako, na primjer, da riješe 547.112 nezaposlenih osoba u BiH (Registrovana nezaposlenost u decembru 2014)? Ili pokušaju da se obračunaju sa davanjem-uzimanjem mita u, recimo, zdravstvu?
Vidi gospođa da se meškoljim, i požuruje da odgovori prije nego smislim važno pitanje za nju: “Sine, isto će ti biti kao i dosad. Možda ćeš kupiti auto. Možda. Ali vidim ti tu neku obavezu, možda kredit”, “Imam ja kredit”, odgovaram snuždeno. Ne misli valjda na još jedan?!? Čekaj, čekaj, prvo je rekla da će biti isto?! “Ma kako to isto, zar nema ništa bolje da vidite? Neki dobitak, neke pare, neko veselje, nešto?”, “Aaa tebe – budi sretna da je isto, bilo je onih kojima sam vidjela gore”. Sad sam već iznervirana. Ne treba očekivati bolje, treba se radovati istom jer, razmisli, uvijek može i gore! Poznati bosanski pesimizam.
“Naravno da uvijek može gore! Ali zar isto tako ne bi trebalo da može i bolje?”, pitam drsko. “E nije ti ovo logika, ovo su kašike. I ovo je, sine, BiH”, ogovara proročica. Istina, tako bolno istinito!
Mnoge bi stvari mogle krenuti na lošije, o tome ne želim da razmišljam jer opet večeras neću moći zaspati. Sve se tješim da će mi kašike biti naklonjene. Ili će nas sve kolektivno vlast ponovo “izigrati”. A oni su ipak ti koji odlučuju o stvarima koje nisu u rukama običnih ljudi. Eh eto: tražili ste – gledajte (u kašike). I ne očekujte da vas prestanu zvati “sine” iako ste žensko (i odavno niste dijete).
Cijeloj ovoj priči nedostaje ipak samo jedan element realnosti: ja nikad ne bih išla kod proročice.
(Za konkurs)