Ljuta je. Surova. Divlja je. Treskavica.Zna to svako ko ju je pohodio, ko ju je osjetio. Jutros bješe baš ljuta, baš surova…Jutros je zagalamila i upozorila. Jutros je podsjetila..da sve je prolazno, da sve je zamjenjivo. Hoćemo li je, opet, ignorisati? Hoćemo li, opet, okrenuti glave?
Padne malo kiše, rijeke nabujaju i donesu nam tugu, razaranje i očaj. Planu nam i šume, nestanu nam tolika prirodna bogatstva, pa i ljudski životi budu ugroženi. Ginu rudari, neopremljeni i ostavljeni na milost i nemilost zemljine utrobe, koja je sve bjesnija na nas. Šta mi radimo? Šutimo..obaramo pogled…Galamimo samo kad nas, lično, zvekne po glavi, samo kad nas, lično, pljunu u lice. Ne znamo da je svaki plač unesrećenih, svaki bol ojađenih, u stvari i naš bol i da bi i mi trebali suze pustiti. Ne znamo mi ništa, samo znamo srati…Ni potoci nabujali, ni šume u plamenu, ni sva klizišta, ne mogu odnijeti sve fekalije, sve debilizme, kojima zagađujemo ovu lijepu zemlju. Kojima trujemo sve što se zatrovati može. Trešće se Treska još, rijeke će i dalje grmiti..i planinski potoci bujati…i šume će nam goriti..na žalost i ljudi ginuti..A mi..mi pameti, još, doći nećemo..
Kažu, u Bosni više ni rahatlokum nije rahat. Možda i nije…Rahat od pameti, svi mi, svakako jesmo.