Hej, spavaš li?
Sanjala sam te. Poslije puno godina.
Imao si lice dječačića s kosim pogledom.
Hej pajdo, kada si zaspao?
Uspavankom vjetrova granata, nemira i mržnje.
Kako možeš spavati? Umorio si se?
Kakav si ti Bog ako se tako lako umoriš?
Znaš, ja baš i ne vjerujem da ti postojiš. Ipak ti pišem.
Ne pišem ti radi sebe.
Pišem ti radi jednog dječačića. Ima 19 tjedana, još je u maminom trbuhu. Uljuljkan u snove o besmrtnosti, plovi na valovima života.
Znaš ti tamo, gore, ili gdje si već, da će slijedeći tjedan ubiti tog dječačića. Ima jednu „manu“. U nekom 21. kromosomu, pa rekoše majci da će imati kose oči. A znaš, ljudi ti baš ne vole kose oči. Zovu ih Dawnići.
Mali „kosooki“ se već rita u majčinom trbuhu, a nauka kaže da se dijete može roditi živo u 19.tjednu trudnoće. Pa će mu za svaki slučaj u trbuhu majke ubrizgati injekciju od koje će lagano umirati. Da se nedaj Bože živ ne rodi. Ovako je lakše. Porode ga umjetnim trudovima, izađe modar, mrtav, zavežu ga u vrećicu i bace u otpad. Šta bi da se rodi živ, ne daj Bože?
Morali bi uzeti špagu i daviti ga dok mu lice polagano plavi. A oni koji pišu zakone kažu da je to neprihvatljivo. Ne može tako. Treba ga ubiti prvo u trbuhu, pa to onda nije ubojstvo.
I sve po zakonu. Izgleda morbidno zar ne?
Zakone piše država. Zakonom se daje pravo da se ubiju nesavršeni.
A puna nam usta tolerancije prema različitostima. Pa se slikamo s djecom osmjeha, kako izgledaju djeca s Dawn sindromom. Dijelimo slike na fejsu.
A zakon je kurva, znaš?
Ne čini on to radi boljitka majke i djeteta. Zakon je mudar. Jer kada se rodi „nesavršeno dijete“, država ima obvezu skrbiti za njega.
Ne'š ti skrbi, na djeci s poteškoćama se najbolje zarađuje. Pa roditelji prodaju bubrege da bi im platili terapije. Država nudi konc logore, koje lijepim riječima naziva stacionarima.
Hej ti? Još spavaš?
Znaš…
Ispričati ću ti nešto osobno, pa ti nastavi spavati.
Ne volim se rukovati s mlakim osobama.
Znaš, onaj osjećaj kada ti netko pruži ruku a ona isklizne mlohavo iz tvoga dlana.
Uz to obično ide kisela faca i melankolični glas.
Dan vam je unaprijed osuđen na propast.
Moja prijateljica Tara ima stisak ruke, ono baš, baš da pukne srce od miline. Gleda te u oči i smije se punim ustima.
Moja prijatekljica Tara nikada ne laže.
Moja prijateljica Tara ima 15 godina.
Moja prijateljica Tara je „nesavršeno dijete“
Moja prijateljica Tara ima čvrst stisak ruke.
Pišem i zbog sebe, jer volim kada ljudi rukom stiskaju srce.
A moje je stiskla zauvijek.
A ti spavaj, proklet da si..
No ako se slučajno probudiš, pročitaj moje pismo.
Oboji svijet u plavu boju osmjeha „kosookog“ dječaka.
E, tako. Da znaš!
Za konkurs (do Boga)