Ovo nije tekst o Charlie Hebdo. Imamo mi zabrinjavajućih slučajeva (ne)slobode govora /izražavanja mnogo bliže nama. Na primjer, u europskom susjedstvu.
Da li znate ko je Ante Tomić? Za one koji ne znaju: Ante Tomić je hrvatski književnik i novinar, autor romana “Što je muškarac bez brkova” i “Ništa nas ne može iznenaditi” (po kojima su snimljeni filmovi “Što je muškarac bez brkova” i “Karaula”), “Klasa optimist” knjiga feljtona, a piše fantastične kolumne za Jutarnji list. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu i kolumnu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Tomić).
Zašto Tomić? Tomić se u svojoj kolumni, na vrlo specifičan i nimalo suzdržavajući način, bavi aktuelnim pitanjima u Hrvatskoj. Šta to znači: specifičan način? Vrlo britkog pera, Tomić kritikuje sve što smatra da treba biti propitivano od strane javnosti. A malo toga se nije našlo kao tema njegovih kolumni. Nerijetko, Tomić opasno pleše po samom rubu između karikature – uvrede osoba i institucija koje, ruku na srce, i ne zaslužuju bolji tretman. No, eto, smatraju neki da nije lijepo baš tako saopštavati istinu i karikirati lopovluke u Hrvata. Da, istina boli, posebno ako je iznosi inteligentan čovjek na vrlo sarkastično-satiričan način razumljiv svima (uključujući posebno one na koje se odnosi).
Koristeći se svojom slobodom izražavanja/govora, Tomić je u kolumni pisao i o:
– Jadima kreditno zaduženih u švicarskim francima i odnosu Vlade prema otvorenom problemu: počevši sa prigodnim stihovima “Mala moja, lezi mi na banak/Diga mi se ko švicarski franak/Diga mi se, diko, ko švicarac/Dođi vidit šta ti je muškarac.” do izglednog rješenja problema: “Za kojih dvanaest mjeseci, kad na vlast dođe Tomislav Karamarko, svemu ćemo se ovome slatko smijati. Za kredite u švicarcima Tomislav Karamarko će na tajanstven način optužiti Josipa Broza Tita”. (Tomić, Ante: Spasenje postoji, za 12 mjeseci ćemo se svemu smijati, Karamarko će za kredite u švicarcima optužiti Tita, Jutarnji list, 20.01.2015.godine).
– Narodnim pripovijetkama i “šaljivim” tretmanom žene: vođen primjerom lektire svoje kćerke, donosi siže šaljive narodne pripovijesti: “Obrijao ženi glavu”, te sa oštrom kritkom analizira ono što se na ovim prostorima smatra narodnim pripovijetkama i koliko je takav stav još uvijek zastupljen i danas: “Zapanjeno sam rogačio oči pred otkrićem kakvi su manijaci i tirani, sjebani obiteljski nasilnici jednom bili junaci viceva. Umjesto etnografa što su vrijedno bilježili guslarske gluparije, u sela je trebalo slati socijalne radnike i policiju koji bi sirotice spašavali od maltretiranja. Da se nismo smijali mizoginiji, vjerojatno bi netko našao neobičnim da je Jovanka Broz desetljećima bila praktično zaključana, ili da u Srbiji dandanas ozbiljno drže kako Slobodan Milošević nije bio loš tip, nego ga je ona gadura žena, Mira Marković, upropastila. Da su naši stari imali zdraviji odnos sa ženama, ne bi lukavi Ero Vice Vukojević Đurđi Adlešić dobacio: “Manje pričaj, više rađaj”, niti bi se Nasrudin hodža Anto Kovačević urnebesno našalio s Vesnom Pusić, kako je Bog nije napravio za mudraca, već za madraca”. (Tomić, Ante: Naša je tradicija toksični otpad. Nema dovoljno duboke rupe u koju je možete zakopati, Jutarnji list, 08.11.2014.godine).
– O reformi zdravstva RH –“Našli su naposljetku da ih je pet tisuća čisti gubitak, šteta i na posteljini, i na dijetnim obrocima, i na lijekovima. To je novac koji se može mnogo bolje iskoristiti, za koji se dade zaposliti još koja tisuća odanih partijskih kadrova u dvadeset hrvatskih ministarstava i dvadeset osam državnih agencija, u golemom Uredu predsjednika, u Saboru, Gospodarskoj komori i Turističkoj zajednici, u dvadeset jednoj županiji, 128 gradova i 428 naših općina, namjestiti baš svakog retardiranog nećaka da nešto fotokopira u elektrodistribuciji, vodovodu i županijskoj upravi za ceste. Dosta nam je više da pacijenti neodgojeno jedu kruh birokrata”. (Tomić, Ante: Masterplan zdravstva: Pacijenti bi se trebali izmjenjivati brže nego gume u Formuli jedan, Jutarnji list, 22.03.2014.godine).
Još je mnogo zanimljivih kolumni Ante Tomića (one koje zanima, lako će ih naći). Iz navedena tri citata se može steći utisak o direktnosti kritike kojom se ovaj kolumnista služi. Podvodimo li njegove kolumne pod propisano korištenje prava izražavanja, bez kršenja prava drugih pojedinaca? Da. Ako se ne slažemo sa sadržajem, imamo li pravo da to kažemo – na isti način kao i Tomić? Apsolutno da. To se zove dijalog, replika, rasprava, komentar (demokratija, u kojoj bi trebalo da živimo, to podrazumijeva). I, Tomić ih, sigurna sam, dobija sasvim dovoljno.
Ali, nije tu kraj. Svoje neslaganje sa pisanjem Ante Tomića je u nekoliko navrata izraženo na drugačiji način: prošle godine je, na opšte zgražavanje prisutni, na splitskoj Rivi nepoznati napadač zalio Tomića kantom izmeta. Da, dobro ste pročitali. Pretpostavlja se “zbog njegovog pisanja”. Prošle sedmice su sudionici karnevalske povorke (od Prološca do Imotskog) zapalili lutku Ante Tomića. Da, opet ste dobro pročitali. Samo ovaj put su prisutni klicali od veselja. Oba puta su se oglasili javnost i mediji sa zgražavanjem, osudili napade, pozivali na slobodu medija, slobodu govora, ljudska prava, proglašavali ovakve postupke bizarnim i nedopustivim. Strašno je i razmišljati da li je to uopšte došlo do počinitelja ovih gadosti. Mislim da nije. Oni i danas žive sretni u ubjeđenju da su vrlo domišljato pokazali “onome Tomiću” šta misle o njegovom pisanju, prosto gimnasticirajući svoje pravo na slobodu izražavanja.
Ipak, “taj Tomić” replicira u svome stilu: “Ja i moje ušljive knjige i moji prokleti novinski članci upropastili smo jedno bogato i sretno mjesto, kazali su primičući baklju lutki, a onda plesali i cerekali se kao demoni plešući oko lomače. I meni to, po duši govoreći, nije bilo mrsko. Ako sam ih nekako zajebao, neka sam. I opet bih. Pa i da me još jednom spale, nema veze, lijepo ću se ogrijati. I neću se ni potruditi objašnjavati im kako za njihove očajne i uboge živote ja zaista nisam ništa krivlji od Tolstoja, Turgenjeva, Andrića, Steinbecka, Harukija Murakamija ili Mihaila Šolohova.” (Tomić, Ante: Zašto su me, dakle, zapalili. A meni to, po duši govoreći, nije bilo mrsko. Ako sam ih zajebao, neka sam. I opet bih, Jutarnji list, 21.02.2015.godine).
Pitalica za kraj: postoji li istinski sloboda izražavanja/govora ili se ona ovdje iscrpljuje samim štampanjem kolumne, ignorišući posljedice koje autor trpi zbog izraženog mišljenja?
(Za konkurs)