Je li vam se ikad desilo, da se pokušavate sjetiti nečijeg lika, ali vam ne uspijeva?
Ako nije, onda spadate u grupu sretnika koji imaju izuzetno pamćenje i uspomene koje ne zaboravljate.
Ja već 23 godine pokušavam da vratim lice mog djetinjstva nazad u sjećanje.
Zažamirim, naprežem se, koncentrišem se…bezuspješno.Lik mi bježi, nezaustavljivo juri i ne mogu da stignem.
Nekad u snovima sam blizu cilja, ali se probudim i samo tama.
A znam, sjećam se blijedog tena i plavog čuperka.Možda i nije imao čuperak, možda nije bio ni plav. To je sve što imam i ne želim da uništim i to malo!
Znam da se zvao Mirza, da je bio mlađi godinu dana od mene i da je bio moj drug ranog djetinjstva.
Njega više nema.Nema ga već 23 godine.
Te 23 godine za mene znače da sam završila osnovnu školu, srednju školu, da ću jednom kad se uozbiljim, napokon i diplomirati. Te godine, su za mene ispunjene prvim simpatijama, bježanjima sa časova, ekskurzije, prvim izlaskom, prvom pivom, samostalnom odlasku na more, mojim prvim poslom, mojom političkom karijerom…
Te 23 godine za njegove roditelje predstavljaju dvije kćerke, njegove sestre koje ga nikad nisu upoznale.Predstavljaju i unuka, ne znam da li liči na dajdžu. Znam i to da im te godine predstavljaju ogromnu prazninu u dijelu srca koje je bilo njegovo.
Šta te godine znače za Mirzu? Ništa! Ništa! Ništa!
Zna li Ante za Mirzu? Zna li Antina mama za Mirzinu mamu? Znaju li da Mirza nije bio taman, već svijetao?
Ja ne znam ko je Ante! Nisam htjela ni guglati, a danima se priča o njemu. Samo su mi rekli da smatra da se Bošnjaci prepoznaju po tome što im je koža tamnija.
Pitam sad Antu kako će mene prepoznati kad me sretne? Ja redovno idem na zapadnu stranu Mostara! Idem u kafiće gdje me služe konobari Hrvati! Pričam s njima!
Pitam ga, kako će me on i oni prepoznati? Svijetla sam, izrazito svijetla!
Mrzim nacionalizam, mrzim rasizam, mrzim mržnju, mrzim što me ne vole, jer sam tamo neka svijetla… Mrzim i to što me uopće pitaju šta sam?
Mrzim i to što ne mogu da vratim Mirzin lik. Mrzim to što njegova mama nije dočekala našu zajedničku fotografiju iz tinejdžerskih dana, kad se ono „udiketimo“ i sa velikim osmijehom poziramo kao da je cijeli svijet naš.
Mrzim i taj dan! Taj dan dok je njegov tata spašavao mog dajdžu i dedu koji su ranjeni…
Tog dana, zalutali geler, iste granate koja je njih ranila, je završio u Mirzinom srcu.
Mali geler u još manjem srcu.
Zašto Antina mama i bilo čija mama, ne čuva srca svoje djece? Ona mala srca koja se rode čista, neukaljana, bez predrasuda i stereotipa.
Ono što volim je to što Ante ne predstavlja jedan narod. Volim što ću sutra zaboraviti na tu smiješnu konstataciju tamnog tena. Volim i što sam svijetla, kažu to je aristokratski ten.
Moja Ana je tamna, izrazito tamna , a Hrvatica je! Ja je volim, i volim njenu mamu koja je njeno srce zadržala čistim. Volim i svoju Daru kad ubrza onaj dalmatinski pa je ništa ne razumijem.
Pa Đurđicu, koja je u jednom trenutku pored vas, a već u drugom je nema.
Vinka, koji se slomi da nađe filmsku verziju moje omiljene knjige na francuskom.
Srebru s kojom dijelim ljubav prema konjima.
Lidiju, koja objavljuje najbolje viceve koji će vam popraviti dan.
Volim i svoju Vecu, koja svaki put kad uđe u prostoriju osvijetli čitavu zgradu.
Voljela sam i Mirzu.
Oprosti mi molim te što mi se gubiš. 🙁
Za sve roditelje: Molim vas, uklonite predrasude i stereotipe iz srca i glavica vaše djece.
Treba nam sunce, ljubav, smijeh.
Uradite to za Mirzinu mamu i sve mame koje su izgubile svoju djecu.
*Za konkurs