Volim djecu. Nemam djecu. Ne znam ni kad ću imati? Ne znam ni hoću li imati?
Dok ta pitanja ne dobiju svoje odgovore ostaju mi djeca mojih prijateljica.
Preslatka su. Doduše provedem nekoliko sati s njima, kupim im čokoladu i svi smo sretni.
Vi koji ih imate kažete da su vam najveća sreća. Vjerujem. Niko ne zna da vas nasmije kao dijete.
Prijateljicina kćerka: “Jelde ja sam mamina provrođena, a moja sestra je srednjerođena?“
Tako se manifestuje njena želja za bratom koji bi se po njenom trebao zvati Sedin.
Ne moram da naglašavam kakav je osmijeh na mom licu izmamila njena izjava. 🙂
Elem, djeca su naše blago, najvitalniji dio društva, a ujedno i najslabiji dio ove surove realnosti u kojoj samo najjači opstaju.
Koliko smo sposobni da im pružimo sigurnost? Koliko smo odgovorni za ovako stanje društva? Koliko možemo da uradimo da poboljšamo uvjete za njihov život?
Dan ružičastih majica, poznatiji kao Pink Shirt Day, je program prevencije vršnjačkog nasilja, a obilježava se posljednje srijede u mjesecu februaru.
Nastao je u znak protesta zbog incidenta koji se dogodio u jednoj školi.
Žrtva nasilja je bio učenik koji je na prvi dan škole došao u ružičastoj majici u znak podrške liječenju teško bolesne majke. Ružičaste majice , koje su solidarno sa dječakom nosile njegove školske kolege(koje ga nisu zlostavljale) postale su prepoznatljiv simbol inicijative i kasnije simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja.
Ja svake posljednje srijede u februaru odjenem ružičasto. Moj brat odjene. Ako ništa, pet od šest djevojaka nakon toga poželi da ih on pozove na kafu, sok, šetnju…
Tim ne promijenim ništa, ali bar pokažem da sam svjesna šta se dešava u našem društvu. Svaki put se nadam da će što veći broj ljudi, funkcionera, ovih ili onih uvidjeti da nam naša blaga žive u blago „retardiranom“ društvu u kojem sve smiješ osim biti drugačiji.
Ja ne želim da moje dijete odrasta u tom društvu.
Ne želim da moje dijete zlostavljaju druga djeca, niti želim da moje dijete zlostavlja drugu djecu.
Odgajanje djece je komplikovan posao, a često ne postoje jednostavni odgovori za dileme sa kojima se roditelji suočavaju svakodnevno.
Bolna tačka svakog roditelja je negiranje da je možda njegovo dijete krenulo lošom stazom. Uvijek je u pitanju tamo neko, ili loše društvo ga navelo na to i to, ili loš obrazovni sistem… razloga je hiljadu za negiranje i opravdanje.
Neću vam reći kako da odgajate djecu, jer ne znam. Reći ću samo:
Provedite pozitivno vrijeme zajedno – svaki dan!
Koristite pravila i rutine!
Učite ih toleranciji i poštivanju!
Kupite im kućnog ljubimca – naučit će da se brinu o nekome i dijele pažnju!
Nek znaju da biti drugačiji ne znaći biti loš!
Radom se postižu najbolji rezultati – u školi, kući, poslu!
Ljubav da bude osnovna emocija!
Ne zaboravite da sve počinje iz roditeljskog doma, a u školi samo ide nadogradnja, brušenje njihovih određenih vještina.
Na svijet dođu kao tabula rasa, lijep i čist bijeli list papira. Pomozimo im da stranice ispišu najljepšim rukopisom kojim mogu.
Ne zaboravite da su ovisni o nama!
„ Ne gledajte na dijete kao da je neki dragulj, već se trudite da ono to postane!“
*Za konkurs