Bio je ovo uzbudljiv dan. Srdačno gađana svakodnevnim čarima življenja u glavnom gradu BiH, zapitah se, onako GoriVatrovski – Vaj (why)? Ovo „zašto“ ima nekoliko aspekata: zašto ljudi/procedure/stanje jesu takvi; zašto se, još uvijek, nerviram zbog toga; hoće li ikada biti drugačije.
Krenimo redom. Nevoljno sam jutros ustala, umorna od prethodnog radnog dana koji se nastavio kod kuće, završila sve jutarnje rituale po već uigranom scenariju, upristojila svoju pojavu, pokupila smeće (uredno podvezano da se ne bi rasipalo po kontejneru) i krenula u nove radne pobjede. Situacija prva: Komšije do mojih vrata, u stambenoj zgradi, uredno svoje smeće drže danima tik uz moj otirač (povremeno iscure smrdljivi i ljepljivi ostaci hrane i pića, pa sve dobije poseban „šmek“). Situacija druga: divan je dan, pješačim do posla, ali kontejnera nema. Tamo gdje su uvijek, pa i dan ranije, stajali, na putu do posla, na usluzi svim građanima iz okonih zgrada, nema. Razgledam okolo, nigdje kontejnera. Sa (podvezanom) kesom smeća razmišljam da li mi se isplati ići tražiti kontejner (jer, negdje bi trebao biti, valjda, pomjeren?) ili se vratiti kući da ostavim smeće pored komšijskog ili da idem na posao sa smećem. Odlučilo je vrijeme kojeg nemam, pa ide zadnja opcija. Na putu do posla sam zavirila u nekoliko uličica, nadajući se da će se pojaviti neki kontejner, bezuspješno. Na kraju me ljubazni gospodin u zgradi gdje radim uputio na „njihove“ kontejnere. Dobro, eto, sretno se završilo. No da se situacija ne bi ponovila, nazovem nadležnu službu i pitam učtivo o čemu se radi. Kažu: pa sramota da tako kontejneri stoje u centru grada, ružno za vidjeti. I šta da radim? Tražite negdje drugo da bacate smeće. Fino, cijena usluge , naravno, ostaje ista. Obavijestiti građane ili postaviti kontejnere na drugo mjesto u blizini? Ma ne, to je ipak samo smeće.
Radni dan užurbano ide: uobičajene prepreke u radu (procedure, administracije, osoba koju trebate, vezano za rok koji ističe, je već treću sedmicu na bolovanju ili odmoru a niko je drugi ne mijenja, saradnici iz drugih sretnijih zemalja ne razumiju ne funkcioniranje nekih zakonom propisanih instrumenata pa počinju da sumnjaju u moje razumijevanje engleskog jezika, …), uspješno okončani dugi pregovori, kratka kafa sa kolegama. Zadržavši se sa neplaniranom klijentom, shvatim da ću zakasniti na dva mjeseca ranije zakazani sastanak. Situacija treća: Uzimam taksi, kažem adresu, taksista kreće, zamolim za račun jer moram da pravdam trošak, čovjek se vrati na mjesto sa kojeg smo krenuli i ljutito me istjera van jer „kupi tramvajsku kartu pa se vozaj“. Molim?!? Izađi gospođo. Uredu, o ovome ću obavijestiti Vašu organizaciju. Nastavak „razgovora“ je suviše prost i za prepričavanje. Ja sam, naravno, zakasnika na dogovoreni sastanak.
I tako, kad se radni dio dana konačno završio, krećem sa privatnim obavezama. Prvo, banka – preduslov za dalje akcije. Situacija četvrta: Izvoli, šta trebaš. Sa nevjericom gledam mladu personu koja sjedi za šalterom (strane) banke i razmišljam: šta sad? Lekcija o osnovnoj pristojnosti? Napomena o profesionalnosti? Ignorisanje? Sjetim se da me prije dva sata iz taksija izbacio bezobrazan čovjek sa „dva zuba u glavi“ i odlučim se ne osvrtati. Uzmem moj novac, obavim kupovinu, „oderu me“ sa artiklima čija se cijena razlikuje na kasi od one na polici, mladi vozač furiozno prođe kroz „zeleno za pješake“, mislim da sam sretna što nisam pješačila na tom prelazu, razvaljena su (ponovo) ulazna vrata haustora, sačeka me u sandučiću nenormalno veliki račun za vodu. I ja pomislim: VAJ?
E zato što se i sama ponašam kao ovca i puštam da me šiša kako ko želi. Eto, na sva pitanja sa početka sam odgovor ja, kao i drugi pojedinci koji ne rade ništa da poboljšaju svoj život ovdje, krenuvši od komšijskog smeća koje je opet danas iscurilo na moj otirač.
(Za konkurs)