Ovih dana, top tema svih BiH portala i statusa na FB su Nele i Anto. Prvo se pitam, zar je jedan Nele zaslužio toliku medijsku pažnju? Zar nam je ta individua zaista toliko važna u životu da svi moramo znati da je on, eto, došao na kafu u Sarajevo? Meni nije! Kome jeste, vjerovatno nema drugih briga. Da je došao u Šeher bez medijske pompe, dali bi mu do znanja da nam nije bitan, a ovako mu napraviše veliku reklamu koju, po meni, taj čovjek uopšte ne zaslužuje. Opštepoznato je da je „ANTIreklama- najbolje reklama“, ali ipak-reklama.
Pa da mu i ja ne bi davala preveliku reklamu, dosta.
Ono što mene boli je hit u medijima, momak Anto. Mostarsko dijete koje ne voli svoje sugrađane sa druge strane mosta. Oplelo se po tom momku „momački“, a meni ga žao. Eto, Ante jedini u državi mrzi sve koji nisu njegove vjere, a svi ostali se vole, poštuju, druže…! Eh koliko takve djece ima oko nas, a mi smo samo zapazili – Antu. Tužno i ružno je sve to što dijete izusti u emisiji, ali to je stvarnost koju moramo prihvatiti. Mi smo je stvorili, svi zajedno… i ne vrijedi se pretjerano išćuđavati. On se nije rodio s tim ubjeđenjem. Tako je, na žalost, odgojen, vaspitavan, učen. Isto kao i hiljade druge djece kojoj je usađeno da „onaj anam“, za razliku od njega, ima rogove na glavi umjesto kape, jede ono što je ovom drugom zabranjeno, ima tamnu, svijetlu, crvenu, zelenu…kakvu sve ne, boju kože i sl. Ama nismo mi to znali, dok nam Anto ne reče! A ko je to njemu rekao? Pa roditelji, učitelji i profesori. Oni su ti koji su Anti usadili netrpeljivost prema onome što ne zna i ne smije ni znati.
Problem kompletnog društva je pogrešan odgoj, nekultura, neobrazovanost i bahatost.
Zašto niko ne pita roditelje tog jadnog djeteta zašto ga tako odgajaju? To je njihova sramota i rezultat lošeg vaspitanja. Što je najgore, ružna slika BiH društva koju gleda cijeli svijet.
Pitam se, imaju li oni prijatelje druge vjere i nacije? Očigledno, ne. U kojem vijeku oni žive? Gdje su škole završili? Putuju li igdje i gdje su to doživjeli neugodnost zbog svog identiteta? Evo, ja ih pitam.
Voljela bih ih pozvati na kafu/kavu. Pitati je li moja, ta ista kafa/kava drugačija od njihove. Prošetati s njima po mostarskom mostu, sarajevskom Baščaršijom i sl. Samnom ste sigurni, ja sam šatirana! Da, valjda smo mi djeca iz mješovitih brakova takva. Malo tamne, malo svijetle puti.
Kolegica po blogu ga pozva u Tuzlu. A ja mu, zajedno sa njegovim roditeljima, nudim dobrodošlicu i u Zenicu.
Šetnju Kamberovića poljem, ćevape kod Seje, Bešlića, Salčina, kafu kod Josipa u „Rock“-u, izlet na Smetove i Bistričak, jaja sa naše Ćimburijade, sigurno nikad ne bi zaboravili. Kakav je osjećaj kada BiH zajedno navija za našu reprezentaciju kada igra na Bilinom polju, oni ne znaju. Ne znaju ni kako je udisati smog iz našeg Mittala, a udišemo ga svi zajedno, bez obzira na vjeru i naciju. Protestujemo svi, jer i moja pluća stradaju isto kao što bi i njihova da žive ovdje. Kad naši rudari u jami stradaju, plačemo svi.
Voljela bih odvesti Antu u lokal gdje sviraju i moja djeca,njegovi vršnjaci, i gdje su članovi bendova Bojan, Anes, Emir, Sandro, Adi… Gdje dolaze da ih slušaju Ivana, Ena, Alma, Doris, Sara, Laura… Da ih pita, smiju li otići jedni drugima na Bajram, Božiće i Hanuku, da li se svi raduju farbanim jajima za Uskrs.
Kod nas u Zenici je, u glavnom, tako. Zašto u Mostaru nije? Treba pitati njih i njima slične. Nije taj Mostar, istočni ili zapadni, cijeli svijet. Izađite i vidite da ljudi žive i izvan njega. I zamislite, poštuju se!
Žao mi je ljudi koji su ograničeni, bilo čime. Život je ionako kratak još ga treba provesti i strahu od nepoznatog, u mržnji prema nekome, u dokazivanju onoga što je nemoguće dokazati. Nismo mi na Balkanu stvoreni za tako nešto. Drži nas neko takvo ludilo, pa popusti, kad tad. A dok ne popusti, shvatimo da su naša djeca kopija nas samih ali i države u kojoj žive.
# za konkurs