U jeku sveopćeg zgražavanja mojih sugrađana i prijatelja putem blogova, statusa, komentara i ostalih načina izražavanja mišljenja na stavove iznesene u emisiji ¨Perspektiva¨ od strane mostarskih srednjoškolaca, mislim da bismo trebali situaciju pogledati iz neke druge perspektive. Šta u ovom kontekstu znači perspektiva? Pa, vjerujem da je to neki ugao gledanja na određenu situaciju ili događaj, a trebali bismo imati dovoljno mozga da znamo da se uglovi gledanja razlikuju od osobe do osobe. Na perspektivu najviše utiče lično iskustvo, odnosno uticaj porodice i društva. E sada, kada neki tuzlak (ja sam tuzlak i mogu se poistovijetiti samo sa tuzlacima jer sam čitav život, uključujući i rat proživio u Tuzli) počne da sudi i patronizira nekome o kome ne zna apsolutno ništa, ja malo povratim u sebi.
Mostar je očigledno podijeljen grad u svakom smislu. Činjenica da je to pogrešno i zabrinjavajuće ne umanjuje stvarnost tog problema. To je stvaran problem a stvarnim problemima se pristupa na način da se pokušaju razumjeti. Zašto je bošnjaka ili hrvata strah da pređu na drugu stranu, iz za…ancije? Jel` koga od nas kad pređeš na jednu ili drugu stranu Jale neko izgazio jer mu se nije svidjelo koje je vjere? Jel` ko od nas bio izopćen iz društva jer je započeo vezu sa pripadnicom/kom druge vjere?
Takođe, želim napisati komentar koji se nadovezuje na ovu temu u vezi posta objavljenog ovdje na buka blogu od strane korisnika Amelie kisic. Volio bih da mogu da šutim, ali ne mogu. Pomenuti post izražava sve ono što je po mojem mišljenu pogrešno u vezi reakcija na mišljenja iznesena u ¨Perspektivi¨. U stilu spretnog novinarskog manipulisanja, autorka pominje samo negativne komentare sudionika emisije a posebno dotičnog srednjoškolca Ante, zaboravljajući da Ante priča o Mostaru i svom iskustvu a ne o Tuzli i njenom iskustvu. Takođe u stilu velikog autoriteta ona sudi i patronizira nekome o kome ne zna ništa osim nekoliko izrečenih rečenica u izvjesnoj TV emisiji…
Ipak, vjerujem da je autorica imala dobru namjeru iako tekst u cjelini, kada se razloži na proste faktore govori o tuzlanskom prihvatanju različitosti, tuzlanskoj kolijevci suživota i mostarskom srednjoškolcu koji iznosi tuđa a ne svoja negativna mišljenja i iskustva u vezi sa drugom vjerom i brani ih. Na kraju, autorica poručuje osuđenom i izpatroniziranom Anti da dođe u Tuzlu da bi vidio svu ljepotu ljudskih odnosa. Eto ga, trči.
Sve u svemu, mislim da smo pogrešno shvatili Antu, a što je još veći problem i Tuzlu. Tuzla i tuzlaci ne patroniziraju i ne osuđuju, oni prihvataju i pokušavaju razumiti nekoga ko ne razmišlja isto kao oni i zbog toga je Tuzla posebna.