Ovih dana je korisnicima društvenih mreža u BIH bilo jako teško zaobići priču o emisiji Perspektiva u kojoj srednjoškolci iz Mostara govore o svom viđenju grada, etničke podijeljenosti, nacionalizma i rata. Reakcije su, kao i sve u ovoj državi, duboko podijeljene. Jedni su zgađeni odustali od gledanja nakon nekoliko minuta. Drugi smatraju da je cijeli projekat jeftini senzacionalizam. A treći, skojima se slažem nešto više, misle da je dobara ideja da se mladima da riječ, makar i ako nam se ne svidi ono što imaju da kažu. Da se otvori platforma na kojoj će se ogoliti bezumna paradigma nacionalizma i segregacije, te da se, po prvi put, u istom projektu nađu djeca dijametralno različitih mišljenja.
Problem je, međutim, u tome da, kad jednom ružna istina ispliva na površinu, postane tako konkretna da se ne može osporiti, kao na primjer, video zapis na kojem šesnaestogodišnji Mostarac govori kako iz straha od ‘njihovih’ nikada nije bio u drugom dijelu svog rodnog grada, onda se s tom istinom treba i nositi. A to, naravno, nije lako. S obzirom na to da je pojam ‘politička odgovornost’ u ovoj zemlji potpuna nepoznanica, o suočavanju s istinom na političkom nivou ne želim ni govoriti, ali na nivou medija, to bi značilo uvidjeti činjenicu da je integritet uglavnom podređen tiražu, a budući da se raspirivanje etničkih mržnji isplati i masovno eksploatiše, na ovom sektoru leži veliki dio odgovornosti za stvaranje atmosfere straha i animoziteta. S druge strane, kao društvo, ovim videom se suočavamo sami sa sobom, s onim što smo postali, s onim što gradimo u novim naraštajima. Jer, ne mogu se političari okriviti baš za sve. Ni mediji. Neki roditelji su odlučili ne odvesti svoje dijete u šetnju do Starog Mosta. Poslali su djecu u školu u kojoj su male šanse da će se ona družiti s nekim nepovoljnog imena. Neki roditelji naučili su svoje dijete da s druge strane ulice žive ljudi koji su na svaki način, pa i fizički, drugačiji i s kojima se ne treba miješati.
Ipak, ne baš neočekivano, u društvu u kojem je prebacivanje krivice omiljena utjeha za sve neuspjehe, a ima ih u izobilju, reakcija na ovaj poražavajući video je – okriviti dječaka. Razni komičari požurili su da fotomontažama i vicevima skupljaju simpatije i lajkove po društvenim mrežama. Smijemo se jednom glupom šesnaestogodišnjaku koji, eto, nije otišao na Stari Most. Jer to je očito posljedica njegove gluposti. Ne simptom jednog bolesnog društva u kojem dopuštamo zastrašujući nivo zatucanosti, gdje kolektivno slijedimo staze samouništenja koje nam naši vrli branioci nacionalnih interesa utiru. To nije znak da mi više nemamo gdje da tonemo jer smo dotakli dno kada djeca koja su rođena debelo poslije rata ćive s tim ratom svakodnevno, spotani zamišljenim granicama njihovih roditelja. Ne, to je jedan glupi dječak koji je zaslužio da ga se sad medijski linčuje. A mi se smijemo jer smo bolji, jer nas se to ne tiče. Jer je on samo jedna crna ovca s kojom danas niko ne želi biti povezan. Do sutra, kad se bude igrala neka utakmica, pa klinci navale na Španski Trg da se tuku. Ali tada se o tome neće pričati, te tuče odavno nisu vijest.
Za konkurs