Odluči se fenomenalna grupa mladih umjetnika, muzičara i režisera, aktivista i boraca za pravedniju i bolju BiH i region uraditi dokumentarac ‘Perspektiva’. Jaka ekipa, još jača ideja na tragu promjena, u osjetljivoj kategoriji, među tinejdžerima u BiH.
Prva epizoda; gledam podijeljen grad Mostar i podijeljene stavove – a djeca. Čuli su od roditelja i komšija da ne idu u drugi dio, da se ne druže s drugom stranom, iznose tuđa mišljenja i sudove i brane ih, kao najispravnije na svijetu. Naježim se na svaku riječ šestnaestogodišnjaka kad kaže da ne može tamo s njima, da se boji proći gradom, da se to neće mijenjati i da posla neće imati jer vjeruje u drugu svetinju. Gledam suze petnaestogodišnjakinje koja gubi drugarice zato što se zove drugačije a kolege s druge strane kriju nelagodu, dok plače.
Druga epizoda; priča se nastavlja. U moru rečenica koje pokazuju tugu današnjice u nesretnom Mostaru, istaknuše se ponajviše one da se u Sarajevu ne može studirati jer je Hrvat manjina, da se kafa ne pije jer je konobar Bošnjak, da se prepoznaju na ulicama Mostara Bošnjaci kao druga rasa. Strašnije od najstrašnijeg – a djeca. Uvjeren je dječak Ante da bi bio u opasnosti kad bi napustio svoju polovinu podijeljenog grada i kad bi potražio perspektivu negdje drugo u svojoj zemlji, među svojim vršnjacima. Strah ga za život i miri se i pristaje na okolnosti u svom komadiću zemlje, ograđenom i zatvorenom, naizgled sigurnom.
Uvjerena sam da Ante ne zna da u Bosni i Hercegovini postoji grad u kojem se svi ježe na priče poput njegove. Grad koji je historijska kolijevka suživota, a pretrpio je mnoga nedjela i zla od ruku i oka fašista sa svih strana. Grad Tuzla, poznat odveć svima koji čak i nisu šetali njegovim ulicama, kao sredinu u kojoj se godinama dijele samo na dobre i loše. Loših je malo ili nikako, jer se brzo spozna da su u ovakvom gradu ljubav i drugarstvo pokretačka snaga. Slavi se u Tuzli sve; i Bajrami i Božići i Hanuke, defiluju i maškare, defiluju i maturanti tuzlanske Medrese, pleše se i pjeva, tuguje, slavi i navija – i niko nikome ne smeta.
Ne zna Ante da je Tuzla domaćin i Mostarcima i Bišćanima i Brčacima i Zeničanima i Zagrepčanima i Beograđanima, pruži im i toplu riječ i sigurnost i učini da je zavole kao svoje gradove.
Neznanje je težak teret, granice su velik jaz, pogotovo one koje se u svijesti stvore. Ante i vršnjaci, na svim stranama, žrtve su nacionalističkih priča i zle politike koja sistemski kroji neke nove podjele, gorih od bilo kojih fizičkih prepreka – podjele u glavama. Ante ne treba na zid srama jer ne zna za bolje, ne zna za drugačije, ne zna za ljepše.
Ove generacije ne smijemo prepustiti bolestima društva u kojem žive. Ne smiju da se plaše, da mrze, da strahuju i da bježe od drugih i drugačijih. Ima u ovoj zemlji savršenih primjera da bitka između dobra i zla nije prestala, Tuzla je jedan od njih. Dobra čaršija koja odgaja dobre ljude, pitome, iskrene i bliske, uvijek spremna da sve one koji sumnjaju u ljudskost i dobrotu, razuvjeri i dokaže jedinstvo, solidarnost i ljubav. Dovoljno velika da ugosti sve i dovoljno mala da sačuva dušu svih onih koji u njoj žive.
Na tragu takvog odgoja, takve historije i tradicije, u ime svih Tuzlanki i Tuzlaka poručujem – dobrodošao si Ante u Tuzlu.
*za konkurs