Pitam se postoji li neka djevojčica, djevojka, žena koja nije nikad potajno maštala da obuče balsku haljinu, natakne one damske rukavice koje dosežu do lakta, okiti se krunom i zapleše valcer sa svojim voljenim muškarcem? Ma koliko godina imala i ma gdje je roda posadila na ovom svijetu. I ma koliko se mi sve folirale da je to totalno bezveze jer tako nešto ne postoji jer su ti balovi prosta izmišljotina tamo neke braće Grim koju su nam majke prepričavale pred spavanje.
Ipak, ako stvarno postoje ti balovi i valceri, mora da je to poseban osjećaj. Dovezu te u finoj limuzini, tvoj muškarac ti otvori vrata i pomogne da izadješ, a zatim te sigurnim korakom povede ka ulazu u balsku salu. Možeš da osjetiš mirise parfema, šuštanje svile, čipke i brokata, pjenušavog šampanjca, najfinijih delikatesa… Svečanu balsku salu ispunjavaju najfiniji zvuci klasične muzike…. Sva čula ti se opuste od miline i osjećaš se posebno, ispunjeno, srećno…. onako, damski…
S druge strane, ako si muškarac, pretpostavljam da ti imponuje da tako sredjenu koku vodiš ispod ruke do stola sa tvojim imenom i prezimenom, natočiš joj najfiniji šampanjac u čašu, prošepuriš se kao paun, uputiš joj onaj pogled od kojeg se ona sva istopi, povedeš je sigurnim koracima valcera na plesnom podijumu. Bog te mazno, pa taj muški ego ti sigurno skoči na najvišu moguću mjernu jedinicu od miline i zadovoljstva!
Bajka na lijepom zelenom Vrbasu
Prije neki dan je u Banjaluci održan jedan takav bal. Naravno, kao i sve što se u ovom gradu održava prvi put, doživi totalni fijasko i lokalni kritičari svega i svačega jedva dočekaju da najogavnije popljuju i organizatora i ono malo „šake jada“ od posjetilaca. Do sada su najžešće zamjerke bile na dvije stvari: cijenu karte od 170 evra i „Banjalučku elitu“ koja je prisustvovala ovom jedinstvenom događaju.
Možda ima još neka zamjerka ali ove dvije su nekako zavladale našim medijskim prostorom. Svi medijski izvještaji su se uglavnom sveli na prepisivanje činjenica iz najave događaja organizatora uz nekoliko fotografija sa plesnog podijuma, ali su zato slobodne društvene mreže vrvile od slobodnih komentara.
Ulazak u čarobnu bajku košta 340 konvertibilnih maraka – po osobi!
Ona prikrivena princeza iz Grimovih bajki, koja još čuči u meni, je revoltirano vrištala „Šta je, papci? Da je ulaznica koštala tri marke da li biste išli na bal? Da li biste, možda za dzabe voljeli da se bar jednom u životu prošepurite kao dama ili kao paun, zavisi kojeg ste pola?“ Ulaznica za pozorišnu predstavu u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci je šest KM pa kad si zadnji put otišao u pozorište? Ulaz u Muzej savremene umjetnosti je besplatan, pa da li si ikada kročio tamo? Mani me se sa tom otrcanom pričom da nemaš para za pozorište! Toliko besplatnih kulturnih događaja, prezentacija knjiga, izložbi, koncerata klasične i druge muzike bude u Banjaluci tokom godine, pa kad si, ti koji sebe smatraš kulturnim i urbanim, poslednji put otišao na takav događaj? Najlakše je sjediti u kafani i moralisati kako su balovi za pokondirane tikve!
Ali ona strana razuma koja ne reaguje na bajke je revoltirano oblivena zgražavanjem na idiote kojima je pala na pamet ta cifra od 170 evra! Halo kreteni, pa u kom ste vi filmu vrištala je moja savjest?! Zašto ne pričamo srpski pa kažemo da je to gotovo 340 konvertibilnih maraka! A bečki valcer na lijepom zelenom Vrbasu ne možeš plesati sam pa moraš povesti i princezu, e to je onda 680 konvertibilnih maraka. Pa dok se princeza izmanikira, ispedikira, isfrizira, kupi haljinu, nakit, cipelice, torbicu i ostale propratne djidje-midje, ispod hiljadarke ne možeš proći da si najveća cicija koja očajnički želi otići i bar jednom u životu se osjećati kao gospodin čovjek.
Najlakše je, priznajem, bilo umanjiti opravdanost žustrih kritika na račun cijene humanitarnim karakterom jer navodno „dio prihoda“ ide djeci oboljeloj od autizma. Iskreno, sumnjam da će ikakvog „prihoda“ tu ostati od ukupne sume koju je samo jedan gospodin ili dama izdvojio da bi se bar jednom u životu osjetio čar valcera na plesnom podijumu banjalučke Kristalne dvorane.
Brat – bratu, realno, ulaznica je mogla biti 50 KM. Imaš večeru i valcer a piće po normalnim cijenama plaćaj. Pa koliko god ostaviš na „tacnu“ za humanitarnu pomoć autističnoj djeci, dosta od tebe! I svako ko to želi može bar jedno veče živjeti bajku braće Grim uz valcer sa voljenom damom. I to u po Banjaluke. Jer, daleko je Beč a realno, mi smo još dalje od elite. I niko od lokalnih kokodakala ne bi mogao reći ni „mu“ ni „me“ na ovu temu. Ovako, sa cijenom od 340 KM, sasvim opravdano, ste otvorili gladna usta pljuvanja po svemu što je novo i drugačije u Banjaluci.
Daleko je Beč za banjalučku elitu!
Pretpostavljam, u tom Beču i generalno u gradovima u kojima se gaji kultura i tradicija bečkog bala kao simbola elitnog okupljanja uticajnih i bogatih moćnika, pod istima se smatraju ljekari, advokati, direktori banaka, političari, estradni umjetnici, profesori na Univerzitetima, parlamentarci, ministri, ambasadori….. ne nužno tim redoslijedom, ali otprilike ti likovi koji se po obrazovanju, statusu, moći, primanjima i drugim statusnim simbolima razlikuju od običnih građana.
Ne znam ko je bila ta „elita“ na banjalučkom bečkom balu ali vidjeh u novinama da je bio Vinko Perić. Bio je i direktor Narodnog pozorišta. Dobro, on bi možda i mogao proći kao „elita“. I bili su plesači dva plesna kluba iz Banjaluke kao i članovi hora „Banjalučanke“. Da ovi poslednje nabrojani nisu bili, vjerovatno ne bi imao ko da pleše valcer. Čisto sumnjam da je Vinko Perić vičan plesnim pokretima bečkog valcera.
Nego, gdje su to veče bili ti banjalučki poznati ljekari, direktori banaka, advokati, estradni umjetnici, profesori na Univerzitetima (što privatnim što državnom, ionako su jednaki), parlamentarci, ministri, ambasadori??? Što niste plesali valcer na Bečkom balu u po Banjaluke, gospodo „elito“ našeg društva? Nemojte mi reći da je i vama ulaznica bila skupa? Ili da ne znate plesati valcer? Ili da ste proslavljali Dan zaljubljenih?
U svakom slučaju, sumnjam da te iste koji su te noći na banjalučkom Bečkom balu morali plesati valcer, jer su, kakvi god da su, stvarna elita našeg društva, nećemo sresti na Kočićevom zboru u Stričićima kako pod šatorom rukama jedu mladu jagnjetinu.
Kakvo društvo, takva i „elita“. Ostaće banjalučki Bečki bal ovjekovječen u liku Vinka Perića.
Banja Luko, ne stidi se plesati bečki valcer!
Bilo kako bilo, odlično je što je Bečki bal organizovan u Banjaluci. Kokodakanje banjalučana o tome su redovne porodjajne muke svakog dogadjaja koji se odvija po prvi put u ovom gradu. Tako je bilo i sa Zimzogradom kad su se bunili zbog „šatora“ na gradskom trgu. Tako je bilo i kad je onomad prvi put organizovana Noć muzeja, Vinski bal, Dukat fest, Kočićev zbor i druge manifestacije koje su danas obilježje ovog divnog grada na Vrbasu.
Prebolite to i iduće godine budite bolji. I jeftiniji. I potrudite se da dovedete ljekare, profesore, advokate i one koji bi trebali biti intelektualna elita našeg društva! I snizite cijenu. Možda će vam doći više obrazovanih i kulturnih ljudi koji su upoznali svijet izvan Vikom televizije a kojima nije bedak plesati bečki valcer. Koji se znaju ponašati i u Beču i na Grmeču. Nastavite čaroliju otmenih plesova dama u prekrasnim haljinama i gospode u svečanim smokinzima. Obucite plesne cipele onima koji trebaju biti prava elita našeg društva!
-za konkurs-