Februarska rapsodija umiranja

Kiši. Polako, tužno..

Miriše februarska rapsodija umiranja.

Baš kao i jednog kišnog jula prije nekih petnaestak godina..

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Čitam danas o izmjeni Zakona koji se tiču duševno oboljelih osoba.

O tome se ne priča. O tome se šuti.

Nisam znala činjenicu da osobe koje boluju od duševnih bolesti, budu smještene u umobolnice od strane „skrbnika“, muža, majke, oca da se hospitalizacija smatra dobrovoljnom.

Izmjene zakona će donijeti to da i dalje muž koji se želi riješiti „ludače“ može to učiniti, samo ovaj put će biti natuknica da je hospitalizacija urađena bez pristanka bolesne osobe.

I da će ona odlučiti hoće li primati elektrošokove ili ne.

Zakon se često zlouporabljava.

Oduzimajući pravo odlučivanja o sebi, koliko pomažemo duševno bolesnoj osobi da se smatra osobom vrijednom življenja.

Stari Židovi su imali zakon da mogu „otpustiti“ ženu. Poslije dolaze surovija vremena. Žene se proglašavaju vješticama i spaljuje ih se na lomači. Sada im spaljuju duše.

Tiho i nevidljivo.

Biti duševno bolestan u ovom svijetu se smatra luksuz. Te osobe, stigmatizirane od strane društva, prolazeći pakao jedne od najtežih bolesti, bivaju okarakterizirane kao: bezobrazne, sebične. One to namjerno rade. Nemaju drugog posla nego biti bolesni.

Kada oboli bubreg, kada čovjek dobije moždani, postoji operacija. Kako operirati dušu?

Muškarac koji oboli od duševne bolesti malo je u povoljnijem položaju. Jadan, to je kriva majka, žena, poslodavac. Žena koja oboli od duševne bolesti je ludača koja tiranizira sve oko sebe.

Živjeti s duševno bolesnom osobom je teško, no nitko se ne pita koliko je teško kada boli duša.

Jedan mislilac, ne sjećam se više koji reče: Ako želiš vidjeti Pakao, zaviri u dušu depresivnog čovjeka.

Zašto se na duševnu bolest ne gleda kao na primjer na rak. Obje nose sličnu težinu. Samo što se rak može locitari, izvaditi..Kako izvaditi dušu. Transplatirati se ne može jer se ne zna gdje je.

Kada čovjek umre od raka kažu: Bio je hrabar i dobar čovjek. Kada čovjek umre od suicida, kao čestog ishoda duševnog bola, kažu: Sram ga bilo, kako je to mogao uraditi okolini, djeci, mužu, materi, bratu..Nitko se ne pita kako je mogao uraditi sebi..

Zamišljam kolika to bol mora biti u čovjeku da mu bol smrti izgleda kao spas.

Koliko boli duša?

Pogledaš s prozora ponor, svi se mi pomalo bojimo visine, pa se mahinalno odmaknemo.

Zamišljaš let s vrha zgrade. Čovjeku se pri slobodnom padu, kažu, zgrče mišići vrata pa ne može ni vrisnuti. Zamišljaš pištolj u ustima i mozak koji se prosipa po travi. Kolika bol te tjera na to.

Čovjek je prokleto biće. Naročito žena. Proklelo je postojanje duše.

Netko će reći: Kako je to mogla uraditi, vidi mene kako se borim. E ti su mi najmrži.

Neka se zapitaju, na mjestu gdje je trebala biti duša, možda imaju rupu.

Kako pomoći duševno bolesnoj osobi? U regiji, a mislim da nije bolje ni u svijetu, odmah je našopaju antidepresivima. Negdje na toj kutijici piše malim slovima nuspojava:suicid. Pa opet provlačim paralelu, kada se ugušiš od alergije na lijek, kriv je lijek. Kada se netko od antidepresiva ubije, ludov.

Liječnička pomoć, u vidu psihoterapija i bezuvjetna ljubav. Koliko smo spremni na bezuvjetnu ljubav?

Je li lakše dati elektrošokove negoli voliti?

Tko zakazuje u tim situacijama, pitamo se. Samo mi. Jer nismo spremni žrtvovati ni sat vremena tjedno da popričamo s nekim. Jer su dosadni. Samo pričaju o sebi i svom bolu.

Val samoubojstava u Bosni i Hercegovini raste. Razloge tražimo u državi, sustavu,

A samo smo mi krivi. Jer nismo bezuvjetno voljeli.

Nismo bili spremni donirati malo pažnje i ljubavi..

Kiši.

Polako, tužno..

Miriše februarska rapsodija

Jedna žena će otići na vječni počinak…

Danas kiši, baš kao i onog ljeta prije petnaestak godina…

A mi ostajemo s rupama gdje je trebala biti duša.

 

 

 

Za konkurs

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije