Crne babe. Moga djetinjstva. Nema ih više.
Može li bilo koja slika iz krajolika mojih uspomena proći bez njih.
Crne babe, rasute ko mrvice među kamenjarom, srasle s kamenom i gorućom bakljom na nebu.
Tihe kao sjene.
Marama na glavi, upalo, mršavo lice. Crnina srasla s tijelom, kao da su se s njom rodile.
Žilave bake, majke. Ispraćale u tišini majke, djedove, očeve, nerjetko i vlastitu djecu.
Rađale i pokapale. Nije bilo vremena za tugu.
Tuga se nosila na polja, brda. Predavala nebu u zvjezdanim noćima uz tihe uzdahe i stisak krunice i nade. „Bog je tako htio“..
Za njih su blagdani Svih svetih bile sve neprospavane noći kada si imao privilegij na tugu.
Na groblja su išle tiho, i često. Uz maleni grob i svijeću čiji vosak kaplje po travi kao suza od kamena.
Danas jei tuga dobila novo lice. Mramorno. Grobnice su statusni simbol obitelji.
Cijela obitelj se naslika pored mramornog kreveta na poslijepodnevnoj misi. Ne postoje više gole svijeće od voska. Nedo Bog da vosak pokvari mramorni sjaj. Za to se morao dići kredit.
Ja volim gole svijeće. One starinske, žute, voštane. One što zatitraju ko list na vjetru. I ugase se na buri. Krhke i lijepe. Kao život.
Crnih baba moga djetinjstva više nema.
Nema ni svijeća na vjetru.
Tuga je dobila novo lice.
A ja bih još jednom voljela vidjeti lice crne babe.
One na brdu. One srasle s nebom, među kamenjarom moga djetinjstva.
One čije ti je lice putokaz i sreće i tuge. Na čijim se brazdama zrcale uspomene na majke, djedove, djecu. One babe čija je suza bila od voska. Tužna i teška kao i ovaj život koji nas tjera dalje, jer „Bog je tako htio“.
Crne babe.
Mog djetinjstva.
Nema ih više.
Za konkurs