Pogled mi zapne na crnilo u kutovima lifta.
Učini mi se nekako mali, tijesan.
Oglođane tipke. Ne, nisu takve bile.
To je neka greška. I lift se sigurno smanjio.
I one kućice, bespravno posijane po Aveniji, nekako mi majušno izgledaju.
Ili sam ja narasla?
A, ne, dođoh do Mepas Mall-a. E on mi može konkurirati.
Ali to nije moj Centar. Dođoh u neki strani grad.
Mostar…
Kada sam ga ugledala, onako bijelog, između rubova planina, nema tog grada, nema te zemlje, nema te domovine koja izaziva tako glasno lupanje srca. Kao kad dolaziš u Mostar.
A u Omladinskoj raste neka nova mladost.
To je njihov grad.
Moj Mostar je onaj ranjeni.
Nakaradni.
S onim bespravnim budžacima posijanim po travnjacima.
Moj Mostar je onaj zatrpan smećem.
Moj Mostar je onaj koji sam živjela i voljela.
Mostar sam zavoljela u najgorem izdanju.
Onda svatih bit nostalgije.
Nije važna nostalgična rapsodija mostarskih starosjedilaca o ljepoti prije rata.
To je njihov grad.
Moj Grad je onaj u najružnijem izdanju.
S pokojim snajperskim metkom.
S tisuću zabrana. S ovom i onom obalom.
Sa staklenom granicom tamo kod Hita, gdje nokti grebu do krvi nevidljive granice svjetova.
Ne zato što volim da je bilo tako.
Nego zato jer me zapade takav.
I volim ga još uvijek, ko majka bolesno dijete.
Onaj stari, onaj moj, onaj najružniji.
Onaj u Omladinskoj, gdje se pjevalo od Bajrama do pravoslavnoig Božića.
Ranjeni gradovi nemaju Mepase, ali imaju jedinstvo kakvo nije bilo ni u mladosti Mostara ni sada.
Jer su ranjeni..
A ranjenici praštaju…
Za konkurs