Jos jedan februarski dan, nesto ne volim ovaj februar, ne volim ga jos otkad sam bila dijete. Nekako prodje januar, preguraju se svi ti silni praznici, kada su ljudi nazor srecni, nazor se ljube, cestitaju, a u stvari, mi zadnjih dvadeset godina nemamo praznicno osjecanje u sebi, ja ga nisam imala nikad. Ne volim te dane nedostajanja ljudi koji nisu sa nama, jedni zato sto ne zele i imaju sebi prece ljude sa kojima ce ih provesti i drugi koje Bog uze sebi, tako iznenada. Poslije toga se pojavi februar, kad covjek ne zna da li je dosao ili posao. Ne znas da li da zivis u nadi da ce mart biti bolji, ili u sjecanju kako je bio “lijep” januar. Kako depresivno. Neki dan sam dobila poruku od kolege sa fakulteta, kako sam previse depresivna, pesimisticna i vjerujte zastala sam na tren i odlucila da sebe malo preispitam. Koliko god da je crno, ne moze biti sve crno. Ima neka svjetla tacka. Mada ce to opet biti udar po opoziciji, moram da vam opisem tu svijetlu tacku. Ove godine sam konkurisala za opstinsku stipendiju. Kao student koja ispunjava opste uslove, kao kcerka samohrane majke, kao kcerka ratnog vojnog invalida, znala sam da cu stipendiju dobiti i nije moglo biti nikako drugacije jer nisam od onih koji ce pogledati preliminarnu listu i precutati nepravilnosti ako ih ima. Tako sam ja od dana kada sam konkurisala samo ponavljala, ne daj im Boze da me ne bude na spisku, pa to bi bio nevidjen skandal, kakve sam im argumente spremila. Igrom slucaja, dobro poznajem sve ljude iz SDS/a koji su na vlasti u mojoj opstini, to su isti ljudi koji su u toku predizborne kampanje dosta vremena provodili u mojoj ulici, obecavajuci asfalt, rasvjetu. Bili su puni razumjevanja za ljude koji su sticajem ratnih okolnosti dosli da zive u ovu opstinu. Svi su bili jedno, svi su bili sigurni da ce dobiti izbore, samo im je bilo malo potrebno da ih narod pogura svojim glasom. Cekala sam tu preliminarnu listu i docekala. Op, evo me 22 na listi, hvala lijepo, ali hvala meni, jer je sam je dobila po svojoj zasluzi, njima se necu zahvaljivati jer je njihov posao i bio da urade korektno. Medjutim, desava se sledece. Konacna lista je malo sacekala. Inace, poslije preliminarne liste, nezadovoljni studenti ili pak osteceni ako ih ima, imaju zakonski rok 8 dana od dana objave liste, na zalbu. Znaci, konacna lista bi trebala biti objavljena 15 dana od dana objavljivanja preliminarne, ona je malo sacekala. Nije frka, jer prva isplata nece prije maja, jer se u ovoj opstini ne zna vise ko je ko. Preletaca na sve strane, zakleti SDS/ovci napustise stranku, isti oni koji ce mi asfaltirati ulicu, isti oni koji ce obezbjediti rasvjetu na magistralnom putu na kojem je zivot izgubilo do sada bar 20 ljudi. Koga briga sto ce necija djeca pohadjati skolu u centru grada, mokrih cizmica i blatnjavih patika? Koga briga kako ce ista djeca doci kuci iz druge smjene? Da li mogu sa 7, 8 godina sami preci ulicu? Djedove i bake su sahranili, a majke i ocevi rade za minamalac kod privatnika koji ne razumije da ljudi ne mogu efikasno raditi vise od 8h. Privatnika to ne zanima, roditelji te djece moraju raditi prekovremeno da bi privatnik malo pogurao stranku i sad je sasvim ne bitno da li gura SDS-u ili SNSD-u. To vam je zacarani krug. Sada malo pljujem po privatnicima, znate li zasto? Oni su vam poslije politickih igraca, glavni krivci za ovo sto se desava nama, kako nas volim nazvati obicnim smrtnicima. Nisam zavidna nikome ko je postigao posteno ono sto ima, a kamo li da zavidim nekome ko se obogatio u toku rata dok je moj otac gubio ruku na ratistu? Da, da moj Ranko je ratovao protiv Sabahudina, a sad ni jedan ni drugi nemaju nista, bez obzira sto su obojica stvorili BiH, pola jedan pola drugi. Entitet jednom, entitet drugom i mirna Bosna. Bila bi mirna da nije gladna. 90% ljudi koji se bave privatnim poslovima, drze toboze neke firme, restorane i kafane prije rata nisu imali hljeba da jedu, ‘alo prije rata! Prije rata kada svi govore kako je bilo dobro u Titovoj drzavi. Meni to govori samo jednu stvar, a i ne treba mi reci prosto je jasno u kakvom vremenu zivimo. Kako da ne budemo ogorceni na takve? Na nasoj humanitarnoj pomoci su gradili svoje imperije, ima li mjesta za humanost u BiH? Nema. Niti ce ikada biti. Vrtimo se u krug, ja se borim za mjesecnu stipendiju koja ce mi dobro doci bar da imam za osnovne potrebe, drugi ce tih 120KM potrositi za dan i neka trose, sa gumenim mozgom, diplomama privatnih fakulteta i ocevima koji su ratni profiteri nece daleko dogurati. Znate zasto? Zato sto ovo nece moci vise ovako, mozda nece biti ja koja ce promijeniti nesto svojim tekstovima na blogu, mozda necete biti ni vi koji ovo citate i slazete se sa mnom, bice neko treci. Nije ni bitno ko ce napraviti promjenu, ali promjena ce doci, meni je olaksavajuca okolnost sto sve sto mislim kazem, napisem. Sve sto sam napisala ovdje, kazem istim likovima koje sam ovdje opisala, kad imam priliku da ih sretnem a to je ono sto nece nikada imati, sto ima cale ne moze kupiti, jezik i mu**. Da se samo na kratko osvrnem na ove iz SDS-a, niste sposobni da vodite jednu opstinu, vasi vas clanovi za male pare napustaju, a vi bi ste se borili za vlast na drzavnom nivou? Ne mislite da apsolutno podrzavam SNSD ima se i za njih mnogo toga reci, ali cekam novi talas inspiracije, kafu popih a i ni ispit se nece spremiti sam od sebe, jer februar je.
Za konkurs