Svaki put kada pogledam dnevnik, ili određenu informativnu emisiju, čujem zahtjeve za smanjenje javne potrošnje i javnog sektora u RS. Iznose se fraze kako je ista velika, kako je državni aparat obiman, preglomazan i kako služi isključivo za uhljebljavanje stranačkih kadrova.
Ovdje neću tvrditi ni da je javni sektor preobiman niti da nije. Ali, smeta mi jedna činjenica. Niko od zainteresovanih strana (čitaj opozicija, privatni sektor) nije ponudio egzaktne podatke o stanju javnog sektora i javne potrošnje u RS.
Ja bih voljela da znam koliko tačno ljudi zapošljava javni sektor, uključujući i javna preduzeća, koliko je to učešće u ukupnoj zaposlenosti (procentualno)? Dalje, pitam se, kakvo je stanje u drugim zemljama kada je ova problematika u pitanju? Postoje li države koje su razvijene, bogate, uspješne, a imaju visok nivo javnog sektora i javne potrošnje? Mislim da bi skandinavske zemlje mogle praktikovati takav model.
Istovremeno, niko ne iznosi podatke o javnoj potrošnji. Koliko je učešće javne potrošnje u ukupnom BDP-u u RS? Bavi li se iko pojmom fiskalnog multiplikatora, odnosno postavlja li iko pitanje šta će biti sa BDP-om ukoliko smanjimo javnu potrošnju za 1%? Da li smo spremni za takvu žrtvu, u kojoj mjeri i u kojem roku? Koliko će se povećati ukupna nezaposlenost ako smanjimo javnu potrošnju, koliko će se smanjiti tražnja zbog smanjenja kupovne moći, koliko će kredita ostati nevraćeno, koliko će se hipoteka aktivirati? Hoće li ukupno stanovništvo posle željenih smanjenja biti srećnije ili nesrećnije? Postoje li neki drugi modeli koji se primjenjuju na javni sektor država u tranziciji?
Kad slušam gore pomenute dnevnike i emisije, rađa mi se osjećaj da će moj život postati savršen samo ako smanjimo javnu potrošnju i ako ljudima, koji vrijeme od 08-16h provode u „staklenoj zgradi“, smanjimo plate (namjerno ne želim reći da rade u staklenoj zgradi). Ipak, racionalno sam biće, znam da to neće biti tako. Pa mi se onda rađaju nova pitanja, koliko mjesečno odlazi novca za javni dug, ko puni budžet, da li je sve u novcu ili ima nešto i do organizacije rada, načina razmišljanja, ambicija, poštenja i ljudstva? Sad sam već totalno zbunjena.
Pitam se da li iko od nas u svom privatnom životu donosi ikakve bitne odluke (kupovina stana, automobila, ulazak u brak, rađanje djece) bez plana, analize, podrške, razrade? Ja mislim da ne donosi. Zbog toga neću da prihvatim nijedan stav dežurnih državobrižnika da javnu potrošnju i javni sektor treba smanjivati ili povećavati, samo zato što to oni kažu, onako iz glave. Nema među političarima moralne vertikale čija bi riječ bila dovoljna da povjerujem da je nešto tačno, istinito ili nije.
Zato, gospodo, podatke na sto, planove na sto, moguće posljedice na sto, pa ćemo onda da razgovaramo. Ovako, svakom problemu pristupamo na isti, opisani, način i sve radimo samo da radimo. Trla baba lan.
A možda sam se i ja opteretila silnim pitanjima, možda sam poblesavila. Odoh malo, ko sav normalan svijet, da lajkujem slike na fejsu, možda odem i na manikir kod drugarice koja radi na crno. Hm. Jadni mi.
*za konkurs