Oduvijek nisam načisto sa stepenom vrednovanja najvećih i najunosnijih državnih industrija. Inače mi često baš taj sistem vrednovanja produktivnosti, uspjeha i uopšte rezultata rada nekad zapuši mozak.
Iako je aplikativno za sve „velike“ industrije koje sistemski i sistematski uništavaju čovječanstvo, neke brže, neke sporije, neke dugogodišnjim bolestima, neke instantnom i nasilnom smrću. Ali meni je industrija oružja oduvijek enigma. Enigma postojanja razuma.
Evo običnom logikom:
Napraviš alkoholno piće ( sredstvo za opijanje ) – Distribuiraš / Prodaš = Pijan čovjek
Napraviš oružje ( sredstvo za ubijanje ) – Distribuiraš / Prodaš = Mrtav čovjek
U tom cjelokupnom procesu, konkretno ubijanja, istu odgovornost ima i onaj koji ga pravi i onaj koji ga prodaje i onaj koji ga koristi i povuče obarač.
U jednom vjerskom naravoučenju se kaže da je u procesu opijanja najveći grijeh na onome ko prodaje alkohol, ne onome ko pravi ili onome ko pije. Meni je to logično. Ova dvojica su u zabludi i nesvjesnosti sopstvenih uvjerenja dok je onaj koji prodaje svjestan i njegov cilj za zaradom je svjestan cilj koji svjesno ide u pravcu štete drugog. Da nema distributera, tj. onog koji prodaje, šipak bi bilo potrebe za proizvodnjom.
Konzumaciju alkohola svastavam u lične odabire i ne ulazim u njih jer su na štetu tog pojedinca ali počesto i štetu onih koji se nađu u njegovoj blizini dok je za volanom.
U proizvodnji oružja, stvar je znatno veći horor ali je logična postavka ista.
Kao što sve ima svoju svrhu tako i oružje ima svoju svrhu – ubijanje.
Bez distributera, proizvođač ne bi imao motivaciju za zaradu isto kao što bez distributera ubica ne bi imao čime ubijati.
Čovjek je čovjeku vuk, stoji kao stara poslovica.
Ipak, vuk vuka ne napada. Vuk ni čovjeka ne napada bez razloga.
Ja bih rekla da je čovjek čovjeku zlotvor.
Tako olako opis „krvoločni“ pripisujemo životinjama a zaboravljamo da je upravo čovjek najkrvoločnije biće koje trenutno hoda Zemljom.
Životinje napadaju i ubijaju iz potrebe, jer brane svoj teritorij ili su gladne. Ubijaju životnije manje od sebe, slijedom prirodnog kruga ishrane ili napadaju čovjeka koji ih nemilosrdno istrebljuje i to samo ako naruši njihovu teritoriju. Prirodno.
Čovjek pak ne ubija zbog gladi, već ekonomije. Ne ubija zbog odbrane teritorije već politike. Ne ubija zbog potrebe već zbog zabave.
Životinje nazivamo inferiornim jer smo mi tako superiorni, a ustvari smo u procesu ubijanja najinferironija živuća bića.
Kako je to čovječanstvo u kojem se ljudi, iste vrste, ubijaju do istrebljenja?
Kakva je to sramna, retrogradna evolucija jedne vrste?
Jadno je čovječanstvo koje se utrkuje u proizvodnji oružja više nego u smanjenju gladi na svijetu.
Jadno je čovječanstvo koje setuje stepen uspjeha na broju ubijenih „neprijatelja“.
Koliko tamo ima stanovnika, što više to bolje. Znači dobra zarada. Puno metaka.
Kad državni predstanici potpišu kupo-prodajni ugovor, kada se rukuju osmijehujući se i trljajući ruke zbog zarade, da li se iko od njih pita kakav je to razlog za osmijeh, kakva je to zarada koja će proliti krv i kakva sudbina jedne države može biti ako njena ekonomija zavisi od tako krvoločne zarade?
Valjda je moralno, i nadasve ekonomski opravdano prodavati oružje između država, tek da ne bude da smo „svoji svoje“ ubijali svojim oružjem.
I nije bitno ko koga ubija, jer tamo preko naših granica nisu ljudi. Nego predmet zarade.
Tamo negdje je ubijeno dijete zato što je tamo neko dobro zaradio. Tamo negdje je ubijen nečiji otac, majka, sin, kćerka .. Tamo negdje daleko od mjesta potpisivanja kupo-prodajnog ugovora, daleko od očiju i nije se desilo.
Ali jeste. Desilo se.
I OK je ako se stidiš što si čovjek. OK je.