Kasne devedesete a mi u kasnim tridesetim , na jugu Amerike a sjeveru Atlante u jednom dijelu grada koji ce uskoro da postane Little Bosnia, u nekakvom ribljem restoranu koji je imao plesni podijum, imali cast da slusamo Kemu. Nas malo stid sto maestro nije u prepunoj koncertnoj sali a njega, onako skromnog, stid sto nam je naplatio karte . Stolovi puni, zadimljena sala, onda svi pusili, nije jos bilo papanski. Mi se nagurali u auta koliko je god moglo stati jer jedan od nas mora da bude zrtva koja nece da pije da moze sve nas u melanholicnom stanju da vrati kuci, posto djeca nisu bila dovoljno odrasla da nas voze nazad sa nasih nostalgicnih avantura i ruze nas u autu: opet ste pili i plakali. Sa Kemom nije bilo tako. Sanjar barsunastog glasa nas je prvom pjesmom odveo ispod sata, na kraj grada, preko mostova, gdje mjesec sipa zlatne boje. tamo odakle nismo nikad ni otisli.