Sa brda u Solini pogled doseze, na juznu stranu, do Brcanske Malte i Ilincice, a na sjevernoj, i do vrhova sumovite Majevice koji nas gledaju a ponekad se sakrivaju u niskim oblacima i maglama. Ova pitomina ima najljepse nebo. I dok smo tu, njegovo prostranstvo, po kome se iscrtavaju ravne bijele linije te se na nekim mjestima i presjecaju, mi snatrimo o letovima nasim… a koji su ostali u sjecanjima.Tada se prica i o novim putovanjima na sjever…do Norveske, Svedske…Tada neki koji nisu plovili zrakom pricaju o pticama, uglavnom o jastrebu.
Sa tim solinskim jastrebima druzimo se podizuci pogled ka nebu, uvijek kada nam se javi radosnim kliktanjem dok leti. Tada ga pozdravljamo sretnim osmjehom a ponekad i razgovaramo s njim, kad sleti na hrast i kad zabode ostre kandje u tvrdo drvo, drzeci se tako uspravno na svojim nogama zutim ko vosak.
Kada pritisnu magle ova brda donose tugu i bol dok bude sjecanja na let jedne krhke, usamljene “UTVE”ciji nas je zvuk probudio u zoru, sredinom ljeta 1992.godine. Ona je tada poletjela istim pravcem, od juga ka sjeveru, a koji mi danas cesto gledamo.I mada je proslo vrijeme neki se letovi ne mogu zaboraviti, buduci, da su to bili uzleti ka nebu poput onog koji usamljeni jastreb pravi nad nasim glavama. Jedino on, ta slobodna ptica, samo nas ona danas moze podsjetiti kako smo to jutro pratili ranjene, tesko povrijedjene ljude. A bila je nesreca, poput onih koje se i danas dogadjaju u nasim rudarskim jamama, i putevima…koji su zaguseni saobracajem.
Te prve ratne godine, trebalo je spasiti zivote ranjenih, a spas je bio na dugom putu, neizvjesnom i opasnom… kamo su vozeni, preko zidova i ograda, preko rijeka i granica…Oni koji su ispracali sanitetska vozila i ranjene u njima ispred Klinickog centra u Tuzli, kao i oni prije koji su pratili mali avion kad je poljetao u cik zore…oni su plakali , jer su tada ostajuci bez njih, osjecali samocu i nemoc.