Cekam u redu juce, u prodavnici i od puste dosade se upustim u razgovor sa Amerikankom, starijom gospodjom, kao sto sam i sama. I naravno, jedno od obaveznih pitanja koje godinama cujem a koje je, moram priznati, mahom dobronamjerno, uslijedi: Odakle ste? Umorna od objasnjavanja punog naziva moje zemlje, samo kazem, podrazumijevajuci da ona nema nema pojma ni na kojem se kontinentu nalazi, Bosnia. Ona nastavi, Bosnia & Herzegovina, Yessss! Zna dobro zemlju, kaze, bio ruzan rat, ali ima jedan divan grad, nastavlja. grad sa mostom, ne bilo kojim mostom, Onim mostom sto ti dah oduzme, a grad se zove Mostar. Ovdje mene odmah zagusi ona grana od smokve sto mi u grlu stoji ima dvadeset godine, ne da mi da disem i razmaze mi maskaru i pretvori u uplakanog emigranta, usred Atlante, na bastini tuzdi. Onda se sjetim da sam vedre naravi pa sa vise entuzijazma nastavim da pricam sa novostecenom prijateljicom.