Ovih dana prodajem ili iznajmljujem ili poklanjam svoj vitalni nacionalni interes. U zemlji apsurda, poražene i ponižene pameti i časti, legalnog lopovluka i potrošenih prilika, na isti imam pravo ali ga ne želim.
Nije li smiješno da imamo pravo da se odredim u torove a nemam pravo na kvalitetno obrazovanje, zadovoljenu pravdu, valjanu zdravstvenu zaštitu i očuvana ljudska prava? Dajući pravo da branimo imaginarne nacionalne interese, muti se razum i starih i mladih i stvara paravan iza kojeg se u dobro organizovanim talovima sklapaju dogovori i ostvaruju profiti, u ime naroda. Taj isti narod svoj glas i svoje povjerenje daje u ruke moćnicima koji bez truna odgovornosti i morala vode otuđenu i nerealnu politiku. Parlamenti su frontovi dok se kamere ne ugase, nepresušan su izvor finansiranja lagodnog i luksuznog života onih koji odlučuju o svima nama.
Rođena sam i odrasla u zemlji koja mi je pružila šansu da od nje uzmem samo matični broj i komad tora, po izboru nacionalnosti. Čuvam matični broj i svjesno se odričem nacionalnog interesa; biram biti manjina, strankinja i tuđa u sopstvenoj zemlji. Onaj kome zatreba nacionalni interes, neka se slobodno posluži mojim, bez ikakvih zamjerki, duga i hatora. Do boljih vremena, ja biram biti slobodna…