Uposlenici Direkcije i danas opravdano dizu glas kojim traze da se Opcinsko vijece oglasi po pitanjima koja su im upucivana vise puta, no odgovori se ne daju…To odbijanje, to iskljucivanje i skidanje tacke dnevnog reda…potrajalo je. No ipak to ukazuje kako zapravo Opcinsko vijece ima “zidove i odbranu i zastitu” na njima.
Jedan primjerak te “odbrane i zastite”mogao se vidjeti, tokom ove godine, na snimku sjednice Opcinskog vijeca, a kroz oko televizijske kamere. Uprkos cinjenici da je kamera bila napustena od kamermana, ona je ipak, zahvaljujuci zivotnosti vijecnika a ponajvise onih najmladjih, snimila prizor koji smo gledali, i on je ozivio nasa zaboravljena sjecanja i odveo nas u vrijeme djackih dana, na sate fizike u nasoj Gimnaziji.
Mogli smo se tada prisjetiti kako je jednoga dana otisao profesor, koji je volio osmjehe, u pravcu juga sve do mora. Novi koji je dosao poslije da predaje fiziku tom istom odjeljenju, vec se sa prvim casom posluzio, da pokaze svoj stav,u slucaju kada na licu ucenika ugleda osmjeh. Ubrzo smo se osvjedocili da novi ne voli osmjehe. Njega su oni vrijedjali, on ih je kaznjavao i nije prastao. Preduvjet za dobru ocjenu iz fizike bio je… zaboraviti i nepokazivati osmjeh. Radost je bila zabranjena. Svako ozareno lice novi nije mogao da poveze sa svojom pojavom, te je tako osmjehe odbacivao od sebe poput neceg stranog i opasnog. Kaznice uvijek kad primjeti osmjeh… odlucio je… i doista, do kraja skolske godine nije bilo moguce razveseliti novog profesora. On se i sam osmjehivao, ali nikada nije mijenjao svoje odluke o kaznama. Djaci koji su bili uspjesni kod drugih profesora, kod novog su imali dvojku ili bi isli na popravni iz fizike.
Svakako da su nas na “zaboravljene “ casove fizike, potsjetili oni mladi vijecnici, koji su se drzali uspravno, poput neopravdano kaznjenih ucenika. Jedan plavokosi i visoki te onaj drugi srednje visine i crnokos, oni su se borili, da upravo onako kako smo se mi u nasoj mladosti borili protiv “zidova” koji su nas pritiskali, jer su htjeli da ugasnemo.
Da, hrabro su , moglo se vidjeti gotovo istrcavali za govornicu, koristeci svaku priliku kada bi to mjesto bilo prazno. No, svako to prilazenje govornici, uvijek je bilo praceno od strane “odbrane i zastite”koja je sve komentirala i prevodila na nacin kao da su se ove mlade persone obracale njemu, kao da su se njemu osmjehivale, te se na koncu i sam umorio i otpoceo sa izvinjenjima, buduci da je svoju nervozu i crvenilo oko ociju pravdao prehladom, kako neko ne bi posumnjao da su to njega nazuljale pilotske naocare i propuh dok je letio.
I dok smo ga gledali kako se trudi da otjera mladost sa govornice, nakon slike profesora fizike, ugledali smo Sekretara Opcinskog vijeca, iz onih predratnih godina, a koji je imao tada “jasno lice”.
Istovremeno smo gledali kako u toj sali , pored predsjedavajucih sjedi Justina, stvarna osoba koja je Sekretar Opcinskog vijeca. No, ona je gledala u materijale za sjednicu, koji su na stolu ispred nje, te je polegla svoje ruke na njih, i mogli smo tada vidjeti kako su joj sake bile pod kamenom.
Ko je ovoj krhkoj zeni stavio tezak kamen na njene njezne prste !?…koja je to okrutnost mogla da ucini!?
A desilo se da je jednog dana Novi nacelnik, vidjevsi ponovno nameljivca, koji vise nije prezao ni od cega, te se u njegovom kabinetu pojavljivao sa koznom pilotskom kapom i letackim naocarima, te ga tako javno brukao, i novi je tada odlucio da mu dodjeli ono sto je od njega vec dugo trazo. Da, rekao je Novi ,“evo dajem ti jednu lijepu i zdravu musmulu u novoj zgradi na Stupinama, samo zato sto imas urokljive oci.”
Bila je to teska odluka za Novog s obzirom da to treba izvesti pred svjedocima a kojima ce potom morati da “iscupa jezik”. Nakon primopredaje musmule Novi je morao zakopati duboko u zemlju “tragove”, te to mjesto politi zivim krecom da se kuga ne prosiri dalje, a potom i zaliti suzama svojih “podanica”; a plakala je tada i Justina na tom grobu. Ove persone su ostale u crnini, i nikako je nisu skidale, sve dok im jednog dana nije prisla “odbrana i zastita”, te je blago i tiho izgovorila “Nemojte plakati, ja cu vas spasiti”. Ta“nova formacija”…bile su to na okupu tri zene.
Od toga dana kretale su se krotko ove persone od zgrade opcine do zgrade tuzilastva.Kretanje ove tuzne povorke se oduljilo; i dok su prolazile i dok smo razgovarali sa njima, a nekada i bez rijeci…i danas je tesko i nikada nije prestalo da boli, samo se bol preselila u nasa sjecanja.
Nije se imalo kud, nije moglo drugacije, a javno mucenje personala Novog se i nastavilo… Justina se prepustila svojoj sudbini, poput svih onih persona koje su se prepustile da ih stite u ime “istine, pravde i pomirenja “neke ruke, koje su u stanju da stavljaju kamenje na prste zrtvama , te se tako zapravo ritualno odmicu od njih, u “igrokazu” u kojem glume vjernika.