Pisem, dakle, postojim i sada to zelim obelodaniti, ali ne samo kao ime i prezime, nego kao i najavu onoga sto vlast ne zeli, ne ocekuje, a ponekad i sam sebe prestrasim – zelim da obelodanim i svoju slobodnu misao. Nezauzdanu, nekontrolisanu misao koja se uzdigla iznad moje egzistencije i evo zivi i bitise, opasna, divlja i slobodna.
Stoga, cujte!
Nismo mi ovdje dosli ni zbog koga do zbog sebe, da se borimo, kidamo, da budemo zveri u politici gradjanskog zivota koja nas kinji i muci, tlaci i gusi. Mada je moja misao pobuna protiv sistema, ne ljutim se ja na njih, svaka njima cast, nego na tebe, citaoce, mirnu, cutljivu, pomirljivu individuu koja radi od 9 – 17h za tudj racun, da ostvari golu egzistenciju. A pitam ja tebe, ti prestraseni citaoce, je li to zivot, taj ameboidni nacin zivota zaustavljen negdje izmedju masine i biljke, bez prilike za zadovoljstvom ili slobodom, cija se sustina zatre pre nego li zivot i pocne. Dakle, mene ljutis ti!
Daj covece, malo bunta u svoj zivot, malo glasne muzike i kasne nocne setnje, poneka misao i knjiga, poneki eksperiment u jelu. Budi svoj, neka ulice znaju kada prodjes, neka drustvo zna da postojis, a ti sebi priznaj da si i sam , jedan, mocan, da se tvoj glas cuje, dela vrednuju a da se tvoj duh ne da slomiti. Uzdizi kulturu, pisi za druge, recituj glasno i zivi.
Usudi se, napisi u komentaru kritiku, reci da lazem, da nista ne kazem, a puno pisem, da sam pametan ili glup, reci sta mislis, imaj stav, provociraj izazovi, budi glasan neka te svijet cuje. Izazivam te, evo, provociram. Pisi, dakle postoji. Reci, dakle, nek te cuju. Zivi, dakle, imaj smisao. Imaj stav.
Ako ocutis i sad, znacu da nemas petlje, da treba odustati, priznacu vlasti pobedu, ugasiti slobodnu misao i ovo nece biti manifest jedne pobune, nego najava poraza. Ti biras, od tebe zavisi.
Hvala i dovidjenja!