Tih dana i noci, kada je nadolazila voda prijeteci da unisti sve u spreckoj dolini i dalje, kada se ispitivala izdrzljivost ljudi i gradjevina, stanovnistvo ovih prostora ponovno je osjetilo strah i bol koja ledi krv.Tako su se mnogi utisali izgovarajuci rijeci svoje molitve koja im je navirala.
Dogodi se da u najvecoj nemoci i boli pristigne pomoc od nekoga na koga se i nije mislilo u molitvama ali kako su one bile sveopste, te kako su se sjedinile, dogodilo se cudo, te je ozivio i onaj koji je do tada bio samo nepomicni spomenik. Da popustila je njegova nepomicnost upravo onako kako su popustili slojevi zemlje pred naletom bujicnih voda. Molitve i uporni nocni zov cuka iz suma sa padina Ilincice probudile su Kamenog kralja u nasem gradu.
I on se podigao… mada jos sanjiv uspio se spustiti sa visokog trona a da pri tome nije trebao niciju pomoc. Potom se lagano okrenuo kako bi prvo vidio ono sto mu je do tada bilo nevidljivo buduci da je bilo iza njegovih ledja.
Kraljevstvo je naviklo da vidi mnoge nedace jos u vremenima dok je vladalo, kada se prirodi priznavao primat bez pogovora, te se ono nije mnogo iznenadilo ugledavsi kako je voda zarobila ceste i livade u njegovoj blizini. S obzirom da je noc, te da je svjestan da on mada je Kralj, ipak samo mjesecari, mora da pozuri te da ucini nesto za one koji su ga u njegovu slavu donijeli u ovaj grad. Morao je prije pijetlova da ucini nesto, ali kako da pomogne!? mucio se kralj.”Mogao bi dati svo svoje zlato, ako ono danas ima vrijednost…!? ”. Ipak ce se osloniti na svoje ruke i vjeru, odlucilo je kao u svoje najbolje doba; Okupice oko sebe one kojima danas on pripada te ce tako imati spomenicku vojsku.
Kako nije oklijevao, krenuo je Kralj u pravcu koji ga vodi prema zgradi Cipelici. A tamo, pored ulicnog ivicnjaka, uzurbanih prolaznika i automobilima, ostavljena je jedna Suza boje asfalta, nevidljiva. Kralj je obuhvatio krupnu Suzu, jakim rukama podigao je i pazljivo naslonio na svoje lijevo rame, te se na kamenim nogama uputio prema Ekspres restoranu. Stigavsi sa teretom mirno i sa tugom spustio je Suzu na zatravljeno kameno korito. Nadao se Kralj da je ovo mjesto mirnije i pristojnije pocivaliste a i sam je znao da ce tu u samo jutro doci ljudi , gladni i bolesni, poput onih koji su prije iz ovog grada bili silom odvedeni u druge prostore i od kojih se okretala glava. Da, nadao se Kralj da ce ovi danasnji nevidljivi ljudi ipak biti stvarno ugledani, makar u odsjaju krupne Suze.
Ali morao je dalje, cekalo ga je jos jedno spomenicko obiljezje; ono je u vrijeme njegovog dolaska u Centralni park bilo izneseno na novu lokaciju, trebalo je da ga pronadje. I kako je vec isao tim pravcem, koji prepoznaje po aleji kestena , posao je u mali park koji obiluje debelim hladom. Tu je odlucio da trazi, i doista na rondeli do Jale drustvo je pravio jedan Monolit usamljenom Jezu. Njegovo lice okrenuto prema Ilincici i Domu penzionera tuzno je gledalo u daljinu. Iz pravca odakle je dolazio Kralj, a on je isao alejom kestena, nije mogao da vidi ono sto je trazio, vec je tragao po sjecanju. Ipak su kraljevske ruke pronasle trazeno mjesto te su obuhvatile Monolit i zarotirale ga dovodeci ovo znamenje u polozaj u kojem je njegovo ispisano lice sada vidljivo za one prolaznike koji su, dok setaju, vicni da pridju i procitaju posvetu na kamenu. Na crne krakove Jeza spustio je Kralj svoje kamene ruke i tako je tuzno dodirivao zaboravljene zrtve koje su pale u borbi protiv jacih.
On se vec i umorio ali je znao da jos ima posla pa je pozurio kako ga svitanje ne bi zateklo. Trebalo je stici na Aleju Slane Banje. A tamo, ono sto ga je cekalo… vec je unaprijed znao da sam to nece moci uraditi. Ipak ce pokusati. Trebalo je ukloniti bucna veselja koja se glasaju danju i nocu na putu koji vodi na Aleju.
Tamo su nanizani spomenici iz bliske proslosti a koji svjedoce o ljudima , svim borcima protiv jacih. I tu je, tamo na proplanku, pokopana tuzlanska mladost sa kojom su sjedinjeni svakodnevni dolasci njihovih najblizih.
I stigao je Kralj, vec su svi culi buku njegovih kamenih nogu i ruku koje su zapocele da uklanjaju zapreke na putu…i stala je muzika …i uklonjeni su bucni automobili. Zavrsilo se sve nenadano brzo, ali da li se zavrsilo?…pitao se Kralj. Ipak, njegovo mu iskustvo govori da pitanje uklanjanja bucnih veselja on sam ne moze rijesiti! Znao je, to rjesava onaj ko odredjuje pravila u ovom gradu.
Kako je svitalo, te su i prvi pijetlovi zapjevali na Bukovcicu, pozurilo se njegovo kraljevstvo u svoje staniste s obzirom da danju ono nije nista drugo do bronzani spomenik.
Nadao se Kralj sretnom ishodu, jer je mislio da ce docekati dan kada ce doci do njegovog postolja oni isti koji su ga donijeli u ovaj grad, te kako ce pred njegovim spomenikom oni zatraziti oprost od nevine mladosti, mrtve i zive. Zazelice da u ovaj grad dovedu stvarni mir. Ucinice oni da prestanu glasne muzike, pucnji pistolja i petardi, rulanje motora i drugih pomagala u stvaranju bezrazlozne radosti.
Kraljevsko srce koje je naucilo da ipak bude po njegovom, odlucilo je, ukoliko se nista ne desi, on ce samoinicijativno da preseli svoje postolje iz Centralnog parka na Aleju Slana Banja i tamo ce danju sjediti, te ce tako moci izraziti svoju odanost i solidarnost sa svim spomenicnim obiljezjima i zrtvama koje tamo pocivaju.
Ali neka, pustimo kralja da snatri. Oni koji danju prolaze kroz Centralni park, obilazeci rondelu, i dok posmatraju spomenicko obiljezje i dok ga posmatraju, nemogu da dosegnu njegov stvarni znacaj. U vrijeme dok su bili djaci osnovnih i srednjih skola oni su se susretali sa sturim lekcijama iz istorije srednjeg vijeka. Za mnoge je to bila prilika za laku zaradu petice koja je popravljala prosjek a on se uvijek trazio od njih.Tako je i danas netko, da bi izbjegao teske lekcije napisane iz 19. i 20. vijeka , pribjegao onim laksim, te je tako priskrbivsi sebi dobar uspjeh, rizikujuci da ostavi utisak neznalice, uspio da izbjegne izlaganje lekcija iz teskog istorijskog labirinta .
Izbjegavanjem teskih casova ili teskih lekcija zivimo ovaj zivot koji je tezi od svega sto je napisano , ne zeleci da se istinski okrenemo njemu , jer smo tako nauceni.
Prilog tekstu: Stecak sa podrucja sjeveroistocne Bosne, pruzeto iz knjige Dragise Trifkovica,Tuzlanski vremeplov V,1997.godina.