Prvo cega treba da se prisjetimo je da smo iz ovog predmeta uglavnom imali znatno nize ocjene u odnosu na sve druge koje su nam davane na samom pocetku skolske godine. Nastavu je vodila razrednica, sramezljiva i pomalo nervozna profesorica. I mada su prosle vec cetiri decenije od vremena u koje se vracamo sa ovom pricom ona ne prestaje da svijetli u tami proslosti i naprosto hoce nesto da kaze.
Morale su se prethodno izvrsiti velike pripreme, poput hvatanja divlje zivotinje u zimskim danima, te kakao se trebala uloviti jedna oveca zaba, a zna se, da su u to doba godine one sve u zimskom snu posto su se zavukle duboko u mulj, to je ekipa koja se dala u lov po nalogu profesorice gotovo bila i odustala. Vrativsi se praznih ruku bila i istjerana iz razreda da ponovno ide u blato mocvare odakle su ipak donijeli jednu zabu srednje velicine.Da, profesorica je izvrsavala programski zadatak koji je od nje zahtijevao da pred ocima cijelog razreda izvadi mozak zivoj zabi. Nakon toga cina, s obzirom da je zaba time ubijena, trebalo je nastaviti sa opitom i iglom bockati zablje krakove po vrhovima a sto je profesorica i ucinila drzeci se striktno nastavnog programa.
Mrtvo je tijelo u tom casu zatezalo i povlacilo prema svom truplu ubodene krakove u ritmu i onim redom koji je ruka sa iglom odredjivala. Pred ocima cijelog razreda, a narocito ispred onih ucenika koji su sjedili u prvom redu do katedre, povijala se mrtva zaba kojoj je izvadjen mozak, kao da je ziva.
Na toj “ociglednoj nastavi”dok je trajao opit o temi: “Kako mrtva zaba pomice krakove”, trebalo je ucenicima predociti i dokazati da su pokretaci za pomicanje krakova smjesteni u kicmenoj mozdini, a ne u mozgu, kako je to vec neko neuk mogao da pomisli.
Naravno da se ova naucna spoznaja mogla kazati ucenicima gimnazije i putem nekog modela zabe napravljenog od drvenog ili limenog materijala a da se pri tome zaba koja je donesena ziva spusti u jednu kartonsku kutiju po kojoj bi hodala dok bi je znatizeljni ucenici gledali, bez straha i gadjenja. Na taj nacin otklonjeno bi bilo preziranje zrtve te bi se obje strane , zaba na jednoj a ucenici i profesorica na drugoj ,…oni bi se spasili od muka koje su potom dozivili obostrano. To bi bilo moguce s obzirom da bi zabu nakon izvrsenog opita ucenici mogli da odnesu u njeno prirodno staniste. Ali nije tako bilo, morala se ubiti zaba i moralo je svima za citav zivot ostati u pamcenju to krvoprolice.
Dovoljno znamo o opitima koji se vrse radi napredovanje u naucnim saznanjima. Ali na ovom casu biologije naucno saznanje je vec bilo utvrdjeno i nesporno, trebalo ga je dakle jos jedanput predstaviti javnosti. Pa cemu zrtva, kad to nije bio srednji vijek ? Ako se dogodilo prepisivanje programa koji cini osnove medicinske struke, ni to nije prihvatljiv odgovor, s obzirom da je praizvedba ubajanja zabe ipak davno izvedena, te su svake reprize gnjusna ubistva bez ikakvog opravdanja.
Zato je onaj iz prvog reda vec unaprijed morao, nakon sto je vidio “mehanicku zabu”koja po svemu jos uvijek lici na onu stvarnu zabu, zavikao iz sveg glasa: “Ziva je, ona je ziva…!”. Profesorica je opomenula vikaca kojemu se otimao glas, ali vec nakon sto je ona zadala novi ubod u zablje meso ponovno se culo “Ziva je…zaba je …!?”Vec je profesorica bila nervozna i crvene fleke su se posule po njenom licu i u tom stanju nastavljajuci da djeluje u svom smjeru izrekla je prvu prijetnju: “Ako jos jednom kazes da je zaba ziva dacu ti jedinicu…”! Ona se potom nastojala usresrediti na dalje izvodjenje opita sada sa povecanim naporom.
U toj atmosferi, kada je profesorica bila napadana dok je izvodila opit zadatog joj programa rada iz nastave biologije, ona je izdrzavala, ali vec nije mogla biti do kraja sigurna, kako ce se sve to zavrsiti buduci da ipak nije uspjela da sve prisutne uvjeri da je zaba mrtva.
Ali neka, doista su nam “potrebna” takva iskustva i trebali bi biti “zahvalni”profesorici za ulozeni trud, s obzirom da smo tako pripremani da danas budemo u stanju da bez vece nervoze vozimo svoje nove modele automobila preko leseva vec pregazenih krupnih i sitnih zivotinja sve dok se one ne pretvore u ljepljivu i masnu fleku na asfaltu. Da mi mozemo i gledamo kako oni zivi primjerci tih istih vrsta zivotinja bespomocno obilaze oko visokih limenih kontejnera iz kojh ne mogu da dokuce hranu. To sto se ove bespomocne zivotinje povijaju od gladi i bolesti mi smo u stanju gledati jer ih preziremo, tako smo nauceni. Ako se kojim slucajem u tom prizoru pojavi i covjek koji prilazi tim istom limenim kutijama koje su ponajcesce jednako visoke i za ljude, buduci da su nerijetko djeca ta koja dolaze u te prostore, mi to sve skupa istim svojim osjetilima preziremo.
Oni ucenici koji su natjerani da budu u lovu u kojem je uhvacena zaba, ta “prokleta zivotinja”mogucno je da se i ne sjecaju tog dogadjaja pa ni samog sata biologije. Ipak , nekim novim opitom iz biologije moglo bi se dokazati da su njihova sjecanja pobrisana. Trebalo je zaboraviti da su na satu smaknuca neduzne zabe dobili “zasluzene” petice . Buduci da su se trudili da izmaknu prijetnjama pobjesnjele profesorice oni su na tom casu bili izrazito aktivni a ona je ipak , mada je bila ljutita podijelila je petice za“ zasluge”koje doista nisu bile male, kako je to ona na tom casu ocijenila.
Prilog tekstu: fotografija Jezera Modrac, preuzeto iz brosure “Ekoloska zastita Jezero Modrac”, 1998.godina.