Zivim u rajskoj Floridi u naselju koje je od plaze udaljeno petnaestak minuta. Petnaestak minuta voznje, da budem precizniji, ovdje se hodom nista ne mjeri. Naselje je u gradu koji i jest’ i nije grad; gomila stambenih i poslovnih cetvrti i trznih centara nalijepljenih jedni na druge. Kad idemo na plazu kazemo da idemo na more, a ne idemo, idemo na okean. Razlika je drasticna, sto bi rekao davni Djuro. Kad ulazis u okean moras paziti da ne stanes na ražu, tacnije na otrovnu zaoku na njenom repu. Ako zanemaris raze, meduze, opasne podvodne struje i ako uspijes iz misli izbaciti cinjenicu da je voda u kojoj plivas puna ajkula, kupanje moze biti i prijatno. Naravno, ako na plazu ne dolazis u julu i avgustu, jer je tada voda pretopla i ne nudi utociste od ljepljivog i sparnog zraka. Ali kome je do plaze u julu ili avgustu? Naselje u kojem zivim je cisto i lijepo. Ogradjeno je, a na ulazu je kapija. Da bi usao u naselje mozas imati daljinski kojim otvaras kapiju, ili znati nekoga u naselju ko ce ti otvoriti ili dati sifru za otvaranje kapije. U naselju niko nikoga ne poznaje i niko ni sa kim ne komunicira osim penzionera koji jedni drugima krate sate sjedeci pored bazena . Vecina zivi onako kako i treba da se zivi u najdemokratskijoj zemlji na svijetu; uspjesni i produktivni dani, sedmice, mjeseci, godine, citavi mali zivoti ispunjeni sa puno rada i malo slobodnog vemena. Desetak minuta od naselja (desetak minuta voznje, naravno) je veliki trzni centar, sto lokaciju naselja cini narocito atraktivnom. Prodavnica u kojoj mogu kupiti kruh i mlijeko je cak i blize, nekih sedam-osam minuta voznje. Bez auta barem pola sata, ali ko je ovdje bez auta? (dodao bih, ko si ne moze priustiti auto niti ne zasluzuje kruh i mlijeko). U naselju je i fitness centar u koji cesto odem i u kojem se ispred pokretnih traka na kojima ljudi trce kao hrčci u svojim igrackama nalazi tv. Umorni pregaoci koji poslije posla nalaze snage za trening obicno gledaju kanal koji boji svijet konzervativnom republikanskom perspektivom i pojasnjava svojim gledateljima da doista zive u najdemokratskijoj zemlji na svijetu gdje je zivot prelijep za one koji naporno rade, a godisnji odmor i placeno bolovanje su prljava podmetanja evropskih socijalista na koje nasjedaju i koje zahtijevaju ljencuge. Nakon sto sretni i prosvijetljeni gledalac napusti fitness centar gasim tv i znojim se pod tegovima sretan sto zivim medju vrijednim ljudima kojima ne trebaju ni godisnji odmor ni bolovanje, u naselju koje je od plaze udaljeno svega petnaestak minuta. Voznje.