Čudna je ovo priča. Priča o hrabroj prošlosti jedne porodice i potpuno ispraznoj sadašnjosti pojedinih njenih nasljednika.
Familija Pozderac bila je čuvena po svom ugledu i bogatstvu u Bosni decenijama prije izbijanja II svjetskog rata. Kao i mnoge porodice tog doba i kod Pozderaca su se djeca redala jedno za drugim, od uha do uha. Njemačkom okupacijom i uspostavom kvislingške NDH došlo je vrijeme da se pokaže hrabrost i odvoje heroji od kukavica i izdajnika. Nurija Pozderac i njegova supruga Devleta spašavaju na desetine Jevreja koji su su uspjeli nekako iskočiti iz “vozova smrti” u jednom pravcu. U rodnoj kući Pozderaca u Cazinu krile su se brojne jevrejske i srpske porodice najveći dio rata. Postuhmno je, prije par godina, bračni par Nurija i Devleta Pozderac nagrađen i najvećom izraelskom nagradom “Pravednika među narodima” zbog hrabrosti i plemenitosti koju su iskazali spašavajući Jevreje upućene u ustaški koncentracioni logor Jasenovac.
Dizanjem ustanka 1941. godine muški dio familije Pozderac pristupa partizanskom pokretu. Mogli su Pozderci birati ministarska mjesta u Zagrebu, glavnom gradu kvislingške NDH, ali služiti zemlji koja je odlučila istrijebiti Srbe, Jevreje i Rome bila je ponuda koju su sa gnušanjem odbili. Otac Nurija sa sinom Seadom i bratićima: Hakijom, Hamdijom, Sakibom i Šefkijom stao je na stranu antifašizma i slobode. Jurišali su potomci bosanskih begova na njemačke bunkere, branili su srpsko stanovništvo od pogroma ustaške vlasti. Nevjerojatna je priča da su potomci begova i potomci kmetova, ti vijekovni neprijatelji, sada stajali pod istom zvijezdom petokrakom.
Otišao je dio muslimanskog šljama i fukare u ustaše, jasno je to i ne treba da se krije. Ali Pozderci ne, nijedan. Te prve dvije godine rata 1941. i 1942. osvjetlali su Pozderci obraz bosanskih Muslimana. Svjesni su bili da antifašistički partizanski pokret u BiH u te prve dvije godine rata nose Srbi. To je bilo i normalno, Srbi su se našli pred genocidom i istrebljenjem, nisu imali kud. Ali zahvaljujući Pozdercima i njihovoj agitaciji ta nacionalna struktura partizanskog pokreta vremenom se mijenja. Nije to bilo lako. Muslimani u Bosni su bili duboko konzervativni, patrijahalni i učahureni i nisu imali nikakvog povjerenja prema nekoj partizanskoj vojsci iz koje je provejavao sekularizam, socijalizam i mladalačka sloboda. Zahvaljujući Pozdercima ali i drugim Muslimanima u partizanskom pokretu, na stotine muslimanskih mladića pristupa NOB-u u BiH i stavlja petokraku na čelo.
Nurija Pozderac, kao i hiljade partizana u borbi na život i smrt, gine na Sutjesci 1943. godine. Njegova supruga Devleta sa svojim kćerkama krije i spašava jevrejske i srpske porodice. Devleta je odvedena u ustaški konc-logor u Staroj Gradišci koji je, srećom, uspjela preživjeti.
Pobijedili su partizani u II svjetskom ratu, a Pozderci su nastavili igrati izuzetno važnu ulogu u novom rukovodstvu federalne Jugoslavije. Naročito Hamdija i Hakija Pozderac. Učestvovali su sa drugim rukovodiocima u BiH poput Džemala Bijedića i Branka Mikulića u sekularizaciji bosanskih Muslimana. Emancipacija muslimanskih žena, skidanje feredža i krutih stega patrijahalizma koje su podnosile stotinama godina bio je istorijski podvig gdje izuzetno veliku zaslugu nosi ova porodica. Hamdija i Hakija Pozderac sa već pomenutim Džemom Bijedićem najzaslužniji su za nacionalno priznavanje Muslimana u Jugoslaviji 1968. godine kao ravnopravnog šestog naroda i tako je ispravljena nepravda prema Muslimanima napravljena još 1945.
U SFRJ raselili su se Pozderci po čitavoj zemlji. Ženili su se i udavali a da nisu gledali ni ime, ni vjeru svojih partnera i partnerica. Kao i svaka sekularna jugoslavenska porodica. Borili su se 4 godine upravo za to. Borili su se za slobodnu Jugoslaviju gdje te tvoje ime ne obilježava kao drugačijeg, nego naprotiv, još više zbližava sa ljudima koji potiču iz drugih etničkih kultura.
Naravno, sve mane, promašaje i zločine te Titove diktature, u rukavicama od svile, ne treba braniti i podložni su žestokoj kritici, ali to nije tema ove priče. A ni ova priča nema sretan kraj.
Raspad Jugoslavije donio je tektonske promjene u našim životima. Odrekli smo se preko noći starih heroja poput Pozderaca , a prihvatili nove. To što su 90-tih naši novi heroji bili u stvari obični ratni zločinci poput onih iz 1941-1945 godine i nije posebno važno za ovu priču.
Došlo je i 21.stoljeće u naše sitne ksenofobne državice na Balkanu, državice sa takvim kompleksima koje bi čitavu jednu enciklopediju ispunile.
Potomci te slavne porodice živjeli su razbacani na sve strane upravo u tim državicama. Stasali su i pojedini nasljednici koji su odlučili da se late politike kao i njihovi preci u drugoj polovini 20. stoljeća. Ovaj put Drina nije bila samo rijeka, Drina je bila granica. Naravno, riječ je o Vuku Jeremiću i Hamdiji Lipovači. Mladi, obrazovani, ambiciozni, drčni i odlučni. Sve osobine imali su Vuk i Hamdija kao i njihovi preci Hakija, Hamdija, Sakib, Šefkija i Sead te 1941 godine, kad su stavili petokraku na glavu i prvu pušku golim rukama oteli od fašista i kvislinga. E tu svaka sličnost Vuka Jeremića i Hamdije Lipovače sa svojom slavnom porodicom prestaje. Ova dvojica postali su najobičniji politički diletanti i populisti. Pozderci su u 20. stoljeću uvijek vodili i reformisali narod, ali ova dvojica šarlatana u 21. stoljeću su odlučili da podilaze narodu i najnižim strastima zarad jeftinih političkih poena. Gledati ovu dvojicu kako sebi iz godine u godinu kopaju sve veću nacionalističku rupu, u koju nasmijani od uha do uha zabijaju glavu, postalo je na kraju i komično. Pardon tragikomično.
Uspio je Vuk Jeremić za četiri godine ministrovanja spoljnim poslovima u Tadićevoj vladi (pa nije bila Cvetkovićeva naravno) i jednu godinu predsjedavanja “svijetom” na Ist Riveru (predsjednik Generalne skupštine UN) da tako upropasti odnose Bosne i Hercegovine i Srbije da je to racionalnoj osobi prosto neshvatljivo. Trebati će najmanje 10 godina da se sve ono što je diletant Jeremić uradio izgladi i popravi. Nije taj srpski političar iskoristio svoju šansu koju je dobio 2008. godine kao ministar vanjskih poslova Srbije. Umjesto da bude most pomirenja i glas razuma između Beograda i Sarajeva, Jeremić je postao upravo sve suprotno, izgradio je neku vrstu Balkanskog zida i trudio se, iz godine u godinu, da ga i podeblja a i poveća. Mogao je Jeremić, zahvaljujući svojim slavnim precima, hodati po ćilimima zastrtim sarajevskim ulicama, i to samo za njega, a da nijednog momenta ne ugrozi nijedan politički interes države Srbije koju predstavlja. Ali nije. Ljepše je bilo Vuku Jeremiću, potpredsjedniku DS-a, da cupka na bini uz lake note udovice ratnog zločinca, jataku ubica Zorana Đinđića na predizbornom skupu Dodikove stranke u Banja Luci. Volio je više srpski ministar spoljnih poslova da mu hiljade ljudi kliče i skandira “Vuče Srbine” u Banja Luci, nego da obiđe rodnu kuću u Cazinu slavnih mu predaka Nurije i Devlete Pozderac i pruži ruku pomirenja. Onu kuću koja je u Drugom svjetskom ratu sakrila i spasila na desetine jevrejskih i srpskih porodica. Svaka izjava Vuka Jeremića prema Sarajevu bila je tih godina otrovna i puna netrpeljivosti. O njegovoj katastrofalnoj samoubilačkoj politici prema Kosovu neću ni da govorim, jer bi mi još bar par strana pisanja za to trebalo.
Nije tu kraj Jeremićevim gafovima. Uspio je on da za godinu dana predsjednikovanja skupštinom UN-a napravi takav skandal da je malo i 10 godina da se to izgladi. Znao je Vuk Jeremić kakvu će pometnju izazvati intoniranje “Marša na Drinu” u Nju Jorku pred Ban Ki Munom i mogao je naslutiti reakcije iz Sarajeva. Znao je, ali nije mogao da odoli da digne još veći zid netrpeljivosti i mržnje između Sarajeva i Beograda.
Lično, protiv “Marša na Drinu” nemam ništa. Osjećam duboko poštovanje prema milionskom stradanju i golgoti srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu. Taj marš je simbol upravo te borbe srpskog naroda za slobodu od 1914.-1918. godine. Ali neko je “Marš na Drinu” 90-tih zloupotrijebio. Taj neko ima ime i zove se – srpski nacionalizam. Prosto, svakoj razumnoj osobi sa imalo poštovanja je jasno da toj pjesmi nije mjesto u Nju Jorku. Marš koji su puštali na zvučnike srpski ratni zločinci kada su ulazili u Vukovar 1991. i Srebrenicu 1995. godine se ne pušta u Nju Jorku, niti bilo gdje u svijetu. On je izgubio svoje prvobitno značenje, ljudi su osjetljivi, rane su svježe, jako dobro znamo šta se desilo u Vukovaru i Srebrenici i on se prosto ne izvodi. Znao je to sve jako dobro i Vuk Jeremić, ali namjerno nije htio da izostavi tu pjesmu sa spiska samo da bi još više zatrovao ionako jako loše odnose između Srba i Bošnjaka.
Hamdija Lipovača, sa ove druge strane Drine, na svu sreću nije uspio da napravi toliku štetu koju je učinio Vuk Jeremić. Razlog je krajnje banalan. Lipovača, za razliku od svog poznatijeg rođaka, nikad nije uspio doći na visoku državničku funkciju u BiH. Da mu se ta ambicija ostvarila, siguran sam, posljedice bi bile katastrofalne. Naša sreća pa nije. Diletant Lipovača ostao je ipak samo lokalni političar u Bihaću i Cazinskoj krajini. Otimao se Lipovača danima dok su trajali februarski protesti u BiH, ali ostavku na mjesto premijera Unsko-Sanskog kantona nije htio dati. Dok ga na kraju hiljade građana-demonstranata nisu prisilile u neka doba noći. Ispostaviti će se da je ta ostavka bila samo fiktivna, jer nova vlada nije izabrana, a on je nastavio vladati i u tehničkom mandatu.
Izjave i fejzbuk statusi Hamdije Lipovače su posebna priča za sebe. Odlučio je ovaj brilijantno obrazovani političar da se spusti na najniži nivo, pa čak i da psuje ko kočijaš pred novinarima i sa predizbornih tribina. Padao je diletant Hamdija na sedždu za Kurban Bajram i slikao se za samopromociju. Nije njemu smetalo ni što je samo koji dan ranije poručivao da se za njega glasa jer “ima onu stvar”. Sve je on učinio ne bi li izmamio poneki glas za sebe. Takva vrsta populizma još nije bila viđena u SDP BiH. Uspio je Hamdija Lipovača svojim primitivizmom i populizmom da otjera svakog pristojnog simpatizera i glasača SDP-a. Rezultati i samog Lipovače i čitavog SDP-a su bili ravni katastrofi, a niko me ne može ubijediti da tome i sam diletant Hamdija nije i te kako doprinio. Ali, on ne odustaje. Nakon potopa na izborima koji je doživio, naš Hamdija najavljuje da ulazi u trku za predsjednika SDP-a i to riječima “SDP treba čovjeka koji je za stranku i državu spreman žrtvovati i vlastitu porodicu, a ja sam taj”. Prestalo je odavno biti komično, bar meni.
Noć je uveliko a ja svoju priču o slavnim Pozdercima i ispraznim nasljednicima završavam. Imam samo jednu želju pred spavanje. Da mi u san dođu Nurija, Hamdija, Hakija, Sakib, Sead i Šefkija Pozderac. Da mi dođu u san kako jurišaju na fašističke bunkere. Da mi dođe u san duh antifašizma i ideja Jugoslavije koju su nosili u partizanima. Da mi dođe u san majka Devleta sa kćerkama Sadetom, Eminom i Seidom kako sakrivaju, hrane i spašavaju od sigurne smrti jevrejske i srpske porodice. Da mi dođe u san čitava porodica Pozderac koja je osvjetlala obraz mog naroda u II svjetskom ratu.
A onu dvojicu “nasljednika” vodite đe hoćete. Meni ne trebaju.