RAZGOVORI UPROLAZU (BILJEŽI SAŠA NINIĆ)
Eh…kako je na poslu!? Kao u državi J
Despota, (vlasnica i direktorica firme u kojoj radim)… oličenje isfrustrirane, iskompleksirane i nezadovoljne osobe…kratko,… produkt vremena u kom je stekla kapital. Kako uvećava kapital, frustracije i nezadovoljstvo rastu. Nisam kompetentna, pa se ne bih bavila psihoanalizom, a iskreno…nisam za Despotu ni zainteresovana, osim u onom poslovnom smislu. Na žalost, ona ne misli kao ja! S njene tačke gledišta, privatno i poslovno, nisu ni paučinom razdijeljeni…“Smijte se kad se ja smijem! briga me što vam duša krvari! a cvilite, dok plačem!“ U prevodu: „Ja te posjedujem!“
Život me naučio, da se znam skloniti u kraj…izmaknuti se, ničim se ne isticati, držati se pozicije šeste violine i vješto izbjegavati svaki nepotreban kontakt. Ipak,…ima nešto što se izbjeći ne može! osjećaj pripadnosti građanima x-tog reda!
Nije sujeta, nije zavist, (dobro je da se zna: „Ko kosi, a ko vodu nosi!“)…ovo moje je samo objektivno… loše psihičko stanje, prouzrokovano opštim nezadovoljstvom i krizom morala. Naime, u ovakvom društvu, gdje je Despoti i svim Despotima, dozvoljeno da sprovode apsolutizam, ugrožavajući osnovna ljudska prava i slobode, radnici, koji sebi dozvole luksuz, makar sekundarnog uključivanja mozga, sve češće će na psihijatriji završavati. A sad ti meni reci, kako isključiti mozak, ako ga i zeru imaš?! Despoti!… ni to ne dozvoljavaju, jer tvoja indiferentnost, ne liječi njihove psihoze! Samo suze i očaj, vidaju rane stalno ranjenog egocentrizma. Rane zadobijene kompleksima, nikad ili skoro nikad ne zarastaju! a njihovi kompleksi su, po nekom nepisanom pravilu, beskonačni!
Ma ne znam, čemu sva ova priča? Pomislim…eto da makar dušu olakšam…al nije lakše, vjeruj mi! Guše me trpeljivost i mirenje sa stvarima i situacijama!
Dakle, pomiriš se sa neadekvatnom platom (može im se, kad ljudi preklinju za posao i nude se za manje para, pa čak i za volonterski rad u nadi da će tako otvoriti sebi radno mjesto); pomiriš se sa bacanjem bušača i stolica po kancelariji (pa njene/njihove su, i stolica i kancelarija, a po njihovom shvatanju i mi, zaposleni… samo se malo sagneš i pokriješ glavu rukama); pomiriš se s tim da ti je majka u bolnici, a ti joj ručak možeš odnijeti, samo ako ti Despota ta dva sata odsustva, „skine s plate“, (s duplim obračunom satnice i bez mogućnosti naknadnog odrađivanja); pomiriš se i s tim da ti žensko dijete ne može planirati porodicu, djecu, jer joj ne gine otkaz, kad priopći „sreću svoju“ (a kuburimo s „bijelom kugom“…ma čudo!); pomiriš se čak i sa svojim vlastitim licemjerstvom i poltronstvom, dok saosjećajno tapšeš nesretnog poslodavca po ramenu, u trenucima kuknjave zbog finansijskog kolapsa (treba mijenjati fasadu na kući, sanirati tri stana, kupit djeci po automobil i poslati ih na Maldive da se malo s društvom zabave, nakon teško kupljene godine na faksu)…i još s milion stvarčica se pomiriš, a onda te neka sitnica rastuži, baci na dno, i pomisliš: „Kud plovi ovaj brod?!“
U mom slučaju, ta sitnica je godišnji odmor od cijele dvije sedmice, bez obzira na godine staža… „Nemaš pravo TI da biraš kad i kako (parcijalno ili odjednom), ćeš koristiti odmor!…koristićeš ga kad ti JA to kažem i onako kako ti JA kažem!“…Ja to uopšte ne doživljavam, kao narušavanje prava radnika! Ja to doživljavam kao narušavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda!…A valja nama tako do smrti! (Ne smijem više razmišljati, jer me to odvuče preduboko i predaleko, a kakva korist od mog razmišljanja, kad bi masa njih dala, da im palac odrežu, za moju poziciju u Despotiji… )
Kada progutam, sažvaćem i svarim sve, pomislim… bar me, više ničim ne može iznenaditi… kad ne lezi vraže!
(Napraviću malu digresiju, da bolje sagledaš moj položaja…Čelična Lady (kako je nekad, od milja zovem), je nedavno dala otkaz svojoj rođenoj sestri, tačnije polusestri, al’ u svakom slučaju jedinoj koju ima. Razlog…to što se sestra drznula da uporedi svoj i njen novčanik ili svoje i njeno „nemam“, u trenutku kad joj je Despota direktivno ponudila vikend u Pragu, naravno bez ponude za sufinansiranje…Po meni je to… despotizam!… Al’ nije sad ni bitno,..bitna je misao koja se rodila: Šta bi meni tek, za neko mnogo manje ništa, uradila!? Ne bih da saznam!)
Elem, da se vratim! Nekako istovremeno sa tim otkazom, zove me Despotica iz Beograda u toku taxi vožnje do svog stančića, da mi saopšti nešto…super! što ne može čekati! „Lenče! Našla sam nam novog klijenta! Firma posluje u Srbiji, CG, a sad dolaze i u Bosnu! Ima jedan mali…problemčić! Vlasnik firme,zbog prezauzetosti, nije u mogućnosti da radi glupih zakonsko-pravnih akata često dolazi u Nigdinu, pa je meni ponudio mjesto direktora…ma to je direktor, pro forma, rukovodstvo je u Beogradu i odavde će koordinirati sve poslove! Znaš da ja ne mogu prihvatiti ponudu, zbog sukoba interesa, jer već jesam na poziciji direktora u svojoj vlastitoj firmi, a isto tako znaš da bolju i reprezentativniju osobu od tebe nemam…pa sam mislila,…naravno ako se slažeš,…da to budeš ti! Učinila bi mi veliku uslugu!“
„Naravno…nema nikakvih problema. Reci šta ti treba od dokumentacije, pa da to završimo.“
Nikad se nisam zatvora bojala! Za ljude je! Ama, draže bi mi bilo da robiju fasujem, zbog pokušaja ostvarivanja svojih ličnih interesa, nezakonitim putem, nego da me ko priklanu ovcu žrtvuju Privatus Koruptusu, Bogu privatnika i korumpiranih državnih organa!
Uglavnom sam…stabilna…Pa znaš da me život nije mazio…naučila sam se nositi sa brigama…problemima, a vala i sa cjelokupnom situacijom u društvu…al’ ponekad, nadvladaju demoni! Poželim vrisnuti: „Pa ljudi moji! Da li šutnjom i trpljenjem zaista štitimo svoje interese i interese naše djece!? Da li ja, na ovakav način pokazujem ljubav prema djeci!? Gdje je granica trpeljivosti!? Gradim li ja zaista budućnost svoje djece, OVAKO!? Je li moguće da je prihvatanje svega, konačna istina i smisao postojanja!?“
Direktor! Alaaah…se uvalih! (ne ja samu sebe, već me drugi uvališe, po mojoj slobodnoj (?!) volji!). Suština ove genijalne organizacije je sljedeća: Ja dakle ostajem, na istom radnom mjestu, sa istim obimom posla, plus novo direktorsko zaduženje! Zvanično ću biti u sudskom rješenju director(ica), zasad, meni potpuno nepoznate firme, za koju ne znam ni naziv, ni čime se bavi, ni ko stoji iza svega, ni gdje će biti sjedište, ni kad će se registrovati…Ono što znam, jest, da će troškove moje plate, Despota i meni nepoznati vlasnik firme, u kojoj ću biti direktor, dijeliti u odnosu 1:2, u korist Despotinog profita. Despoti ću obavljati iste poslove, kao do sad, a ona će mi isplaćivati trećinu od dosadašnje plate.Ostali dio mojih dosadašnjih mjesečnih primanja, isplaćivaće ta buduća firma za tu uslugicu, da budem jedino odgovorno lice pred Zakonom! Despota, koja dobija istog radnika (istina na crno, al koga to zanima!?), za uštedu od šezdeset posto, nije našla za shodno, da sa mnom porazgovara na tu temu, nakon povratka iz Beograda..! Samo je požurila, da ideju, čim prije, realizuje!
Ono što sam pokušala majci objasniti, kad me proglasila ludom što to prihvatam, a sad i Tebi, je to da kod Despote NEMA PONUDE! i to nije bila ponuda, već ultimatum! Ili kako bi to Corleone (KUM) divno rekao: “Dao sam mu ponudu, koju nije mogao odbiti!” (s pištoljem uperenim u sljepočnicu) …Ili tvoja glava…ili potpis! Privatnik…”Nisi tu da razmišljaš, već da radiš što ti JA kažem! Da si čemu vrijedio, ne bi za drugog radio!” …Marioneta, Staša! Kastrirana marioneta u rukama sudbine… u rukama privatnika… i političkih mešetara!
Ali ja drugo hoću da ti kažem! Da li bi mi vjerovala da nisam ljuta na Despotu. Niti sam ljuta niti je mrzim… Naprotiv, često se uhvatim, kako sažaljevam tu jadnu ženicu. Zamisli samo kako je njoj u šizofrenoidnom košmaru vlastitog života!(Mislim da je i djeca rođena samo interesno vole, a i kako bi uostalom, kad je sinu glavu u zid nabijala. Blizu nimfomanije je…muž joj se gadi, godine sustižu…ni botoks ne pomaže više…pa sve rjeđe seksa „dž“ ima…Prijatelji! korumpirani provodioci Zakona, s kojima pije kafu u budžacima, gdje nesmetano može dati piksu.) Pa hajde reci mi onako…iskreno: da ti neko da njen kapital, al sa svim njenim damarima!…da li bi prihvatila!?
„Pa valjda, sa ovo malo mozga!…ne bih!“
Eto! O tom ti ja govorim! Sažaljevam je, al mi taj osjećaj sažaljenja ne pomaže da izbrišem osjećaj mržnje! Da mrzim! Mrzim sve ONE, koji su joj zbog svojih sitnosopstveničnih interesa omogućili da postane TO! i sve ONE, koji pod okriljem državne uprave, a za lični interes omogućavaju da TO! i ostane…( da samo znaš, koliko je gospode državnih organa, prošlo kroz moju kancelariju i završavalo sa mnom, njene poslove, žmireći na poznatu im činjenicu, da ja nisam njen radnik, da sam director neke druge firme i da njene poslove, obavljam na crno! Dolazili slijepi, odlazili slijepi, al bogatiji za koju hiljadarku!)
A znaš li šta je najbolnije!? To što ponajviše mrzim sebe! Mrzim se, što sam se uklopila u taj milje, pod izgovorom, da sama ništa promijeniti ne mogu…pod izgovorom da nemam prava djecu ostaviti gladnu…pod izgovorom da nemam gdje… pod izgovorom šta učiniti? tamo, gdje “kadija te tuži, kadija ti sudi!”
Šta još da ti kažem, osim:
„ Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promijenim,
hrabrosti da promjenim ono što mogu“ i po meni najvažnije,
“ i mudrosti da razlikujem jedno od drugog!“ (Reinhold Niebuhr)