NORMALNI
Pod stalnim pritiskom da se živi normalnim životom, nameću se kojekakva pravila. Vjenčaj se, upiši se, snađi se (u prevodu: nađi posao),objavljuj slike sretne porodice sa reklame, ponašaj se pristojno na javnim okupljanjima i ne skidaj osmijeh s lica, ispituj ljude od reda šta im fali, pa ih gledaj sažaljivo i zabrinuto, a u glavi već premotovaj film kome da prepričavaš dalje. Međutim, kad se svi skupa malo bolje pogledamo u oči, vidjećemo da normalnih nema, pa se ja onda pitam: A ko su ti što postavljaju pravila?
Na jednom školskom primjeru, opet nam od strane normalnih nametnutog okupljanja, vjeridbi ili krštenju, naći ćete najrazličitije primjere ljudskog roda, ali ćete veoma teško ili nikako naći te normalne koji sve određuju. Šaroliko je to društvo- od razvedenih, preko samaca, rastavljenih, onih u nevjenčanom braku, onih sa papirom da su normalno vjenčani, a možda ih je još ovjerila i crkva, a ne mogu da se podnesu i zajedno ostaju iz straha da će bez papira i oni postati nenormalni. Dalje, tu je pregršt ostavljenih, bolesnih, depresivnih i pod raznovrsnim terapijama, nesretnih, nezaposlenih, nevoljenih, samohranih, bez roditelja, bez braće i sestara, bez novca, sa dugovima i kreditima, onih sa velikim bogatstvom što ne spavaju mirno, prevarenih, iskompleksiranih, onih što bez droge ne mogu ni u grad da izađu, izdanih, obespravljenih, uplašenih, bez nade i volje za novi dan.
Oni sa reklame su tu na fotografiji, a iza stakla rama u kojoj fotografija stoji je jedna sasvim drugačija slika. Nikako da upoznam te normalne i savršene, one koji su toliko ispravni da svima ostalim propisuju pravila i određuju kako da izgleda njihova kuća, žena ili frizura za svadbu. Bilo bi lijepo kada bismo se malo zamislili i shvatili da nas pritišću iluzije o prihvatljivom i normalnom, dok život prolazi pored nas. Ako neko sretne idealne i normalne, neka mi javi!