Bili su zajedno dvije godine. Dovoljno dugo za dozivotnu bol u dusi. I dovoljno kratko za neprolazni zal zbog svega onog do kraja neispricanog.
On i ona. Lijeva i desna obala Neretve. Istocna i zapadna strana grada. A Neretvu nije lahko preplivat’ ni onima najiskusnijima, a kamoli njima, koji se tako naivno i ludo bacise jedno drugom u narucje.
Nisu oni dorasli njenim virovima. Nisu dorasli virovima ljudskih rijeci i osuda koji te vuku ravno do dna, bas k'o sto i onaj kamen, kad ga bacis u vodu, zavrsi nepovratno negdje dole u nedokucivim tamnim dubinama.
Bacala ih je Neretva, mahnito huceci, na stijene i udarala njihovim opijenim tjelesima o pecine. Sumila je i urlala, ali je nisu culi. Nisu htjeli.
I podivljala bi svaki put kad bi se njihovi odrazi nasli na njenoj glatkoj povrsini. Zamutila bi se ona njena smaragdna vedrina, nestalo bi onog njenog bljestavila, i postajala bi bucna i nemirna. Postajala bi nekako sumorno mracna.
A onda bi njihova lica nestala u zapjenjenim talasima sto se bore jedan protiv drugog sve u zelji da stvore najludji vrtlog, najdublji vir, koji nosi svakog koga se docepa. Rijeka je slutila. Rijeka je pricala. Jer rijeka poznaje ove ljude i ovaj grad.
A oni zacepili usi. Zatvorili oci. I ljubavlju se ogrnuli.
Krili se od ljudi. Strahovali da ih ne vide njeni ili njegovi. Smisljali izgovore kad se tajno sastaju. Bojali se sta ce reci ovaj ili onaj, sta ce reci mahala.
…
A onda se nesto se slomilo. Nesto se gadno slomilo. Puklo i nikad se vise sastavit’ nece. Nema tog gipsa ni tog sekundarnog ljepila koje moze sastavit’ dijelove raspuklog srca.
Kad te lomi ovaj ukleti grad i kad te lome ovi ljudi, onda te bas slome. Oni to znaju majstorski odraditi. Gurnu te tako da udaris o zid i nosis modricu pod kozom dok zivis. Podapnu ti tako da se survas na dno provalije i nikad iz nje ne izadjes. Jer ovdje jos uvijek zive neki ljudi kojima je ime vaznije od toga da li si covjek. Ljudi koji se dice svojom vjerom i cestitoscu, a lome srca k'o grancicu tek procvalu u aprilu. Lome je odmah da nikad ne doceka ljeto i zivot u punom dahu. Ljudi koji ne razumiju. Niti se trude razumjeti.
Ostali su tako… Sami. Svako na svojoj obali. Svako na svojoj strani. Potonuli su u onom divljem viru. Nestali u onim mracnim talasima. I pored toliko mostova, oni ne nadjose nijedan koji bi ih spojio. Nema tog mosta koji spaja ono sto ljudi razdvoje.
I nikad vise, ni na Titovom ni na Starom… Nikad vise neces vidjeti njih dvoje. Srest ces nju, zamisljenu i daleku, kako pogledom tumara ulicama trazeci zrno nade, mrvu mira il ko zna sta. I njega ces vidjeti, onako usput, dok se staracki tromo bude vukao ulicama noseci onaj osmijeh sto pece k'o crvena uzarena rana nikad zarasla.
Al nikad vise njih. Zagrljene i sklupcane jedno drugom na grudima.
Vidis samo Neretvu. Mirnu i zelenu. I pun ljudi most. I tako bijedno prazan.