Hadžija je za bajramskom sofrom večerao “bumbar”-drobine umotane u kravlji želudac uz dodatak riže koja kupi višak masnoća…Inače,Hadžija je bio volitelj čulno prijatnog-ali,”bumbar” je,prema preporuci dr. Rubinsteina dopuštao sebi samo u posebnim prilikama,naime,Hadžijino srce je slabilo.Sa njegove desne strane sjedio je Jusuf Sto Pičaka(kako su ga privatno zvali),a u ćošku,na podu,hvatajući zalogaje,sjedio je Ulema Kemura-retardirani mladić,glasa meleka, koji je svirao gitaru i pjevušio Hadžijine omiljene pjesme.
Generalno,Hadžija je bio zadovoljan sobom.Poslovi su išli dobro,planovi su mu se ostvarivali-njegova sretna zvijezda još uvijek je sijala punim sjajem.Čak ga je i reis emeritus proglasio NADPROSJEČNIM-što je godilo duši u tim mubarek danima-iako Hadžija nije bio opsjednut svojom malenkošću-kako je u razgovorima sebe oslovljavao-dokazujući skromnost i dobar ahlak.Ušmrknuo je prah iz zlatne kutijice ukrašene safirima i slušao Kemurin glas neko vrijeme-potreba za prahom ga je sve češće obuzimala i malo brinula.Poslije blagdana planirao je put u Frankfurt,gdje će sa Rubinsteinom razgovarati i o tome…ipak ga masno plaća,vrijeme je da mu se to i vrati…pored svježe krvi koju dobija mjesečno,može dobiti i psihijatrijski savjet,mada…o tome će odlučiti kasnije…
Klanjali su jaciju i hadžija je odmahnuo rukom,umoran,sit i pospan.Ostavili su ga,i, umotan u svilene čaršafe,uz dobovanje kišnih kapi u stakla,brzo je zaspao…
Nije znao koliko je spavao,kad je čuo kretanje i kroz zatvorene kapke osjetio svjetlo u prostoriji…zaustio je da opsuje,otvorio oči i…zamukao…Pred njim je stajala zelena pihtijasta masa,sa tri oka nasađena na vrhu i otvorom punim šiljaka nalik na zube,koja je palacala zasječenim jezikom.Hadžija se povlačio u sigurnost mraka,isprekidano izgovarao ajete i pokrivao oči pred pojavom,koja je tu bila da ostane…naime,svjetlost je postajala jača i jača…Hadžija je promucao:Kkko si ti….izvinjavam se,vi…i posezao rukom prema fioci…Masa je,neobično blagim,gotovo dječijim glasom,odgovorila:Ja sam duh prošlih Bajrama i došao sam da te konačno vidim,hadžijo moj dobri…-Ali ko,otkud…ne razumijem…izgledaš kao šejtanovo kopile,ali glas ti je…
-Ti,ti si me stvorio-odgovori duh,ustvari nastajao sam,rastao,dobijao oblik kako si i ti rastao i razvijao se…i došao sam da te vidim baš večeras…
-Ali,ali…zamucao je Hadžija…
-Ne prekidaj me,reče zeleni i hadžija osjeti kako mu se muti u glavi i kako mu je jezik odebljao…sad je samo mumlao i dahtao,trepćući…
-Sjećaš li se,hadžija: M.O,kojeg si potkazao zbog stvari koje ste zajedno govorili i koji se više nije vratio i kako su njegova djeca bila gladna i kako mu se žena objesila i kako si je uniformisan ispratio…sjećaš li se kako si falsifikovao zapisnik i krčmio čair i još posipao komšijinu njivu solju i na njoj ništa nije nicalo godinama…kako si imama K. šutao nogama noću iza željezničke stanice i dobio mjesto…kako si tukao svoju djecu kad su te molila da idu tvom ocu na Bajram i mlađem slomio ruku i lagao da je pao i kako ocu nisi išao na dženazu i puštao muziku tog dana i pio i kako su te tapšali po ramenu i dali ti stan i službu u gradu…i kako si okrenuo ćurak i peglom spržio tetovažu i pustio bradu i prodavao oružje,brašno,alkohol…kako si ukrao sto prasaca,ogulio ih i dijelio kao kurbane…kako si svojim kamionima prevozio prevozio drogu i kako si izgradio hair-česmu i kako si uvijek volio dječake i kako…
Hadžija se trgao i iz fioke izvadio pištolj,ratni trofej,Predsjednikov poklon…pritiskao je oroz,ali bez efekta…gušilo ga je sve više,a svjetlo je bivalo sve slabije…
Našli su ga ujutro,upišanog i u fetalnom položaju,otvorenih očiju…Hadžija je ukopan na 3.dan Bajrama,uz vjerske i vojne počasti…Obred je predvodio reis emeritus,prema Hadžijinoj posljednjoj želji…