”Narod BiH je vrlo vrijedan, kafići vam rade od ranog jutra do kasno uvečer, a to je mnogo duže od japanskih kafića ”, Hideo Yamazaki, japanski ambasador u Bosni i Hercegovini, jos jednom plijeni paznju javnosti svojom izjavom.
Zasto je Yamazaki postao glavna tema ovih dana? Zasto se o njemu toliko prica? Zasto se stalno prepricava ta njegova, sada vec cuvena izjava, upucena politicarima nase zemlje? Zasto je Japanac postao BUM vijest u Bosni i Hercegovini?
Zato sto Yamazaki progovara obicnim jezikom. Jezikom naroda. Zato sto prica direktno i bez okolisanja, sto nije nimalo uobicajeno u diplomatskim krugovima. Naime, sva ta diplomatska elita prica nesto izmedju redova, nesto ”okolo, pa na mala vrata”, nesto preko sedam mora i sedam gora, dok ne odgovore na ono sto si ih pitao… Okolisaju, okolisaju, i opet nista ne kazu.
Prodaju suplju pricu koristeci strucne termine za koje ti treba rjecnik da ih shvatis. Pricaju nerazgovjetno i zbunjujuce za obicnog covjeka kako bi ga, onako zbunjenog jos vise zbunili, kako bi mu od ionako zbrkanih misli napravili jos veci buckuris. Prelijevaju iz supljeg u prazno i obrnuto, kako bi izbjegli da nam kazu ono najvaznije. Nude duge analize i izlaganja, nude more nepotrebnih informacija, kako bi izbjegli reci ono sto stvarno misle. Nude recenice bez recenica, koje gube svoj smisao. Prave tolike digresije da ti vise zaboravis i sta je bilo pocetno pitanje. Majstorski lukavo izbjegnu konkretne odgovore. Kritike, pogotovo. I kad kritikuju svoje kolege diplomate, oni to rade onako ”izokole”. Oni to sve fino i kulturno, da se ne bi ko uvrijedio i naljutio.
”Pa vidite, pa znate, pa cujte, pa ovako, pa onako, pa svakako…” , pa na kraju nikako.
”Pa znate, nije da osudjujem i kritikujem ,ali, eto, vidite, ovaj, onaj, peti, deseti… ” , pa na kraju nista.
”Ovaj, hocu reci, znaci, izgleda, cini mi se…”, pa na kraju nidje veze.
”Ipak sam optimistican i vjerujem u bolju buducnost nasih prostora”, zakljuce uvijek na kraju dugog, opsirnog i zamornog izlaganja.
Na takav smo govor navikli od nasih politicara. Na takav smo govor navikli i od stranih duznosnika u nasoj zemlji.
Njihove price su zamotane u celofan i jos nekoliko papira ispod celofana, kako nikako i ni u kojem slucaju ne bi rekli pravu isitinu. Jer prava istina radi protiv njih samih. Zato pricaju lazi, ali ih pricaju tako da one zvuce kao isitina, kao melem za oci, kao rapsodija za usi.
Yamazaki, medjutim, prica jasno i glasno. I ne samo da prica, on i kritikuje. I to jos otvoreno i direktno, bez ustezanja, bez okolisanja, bez vadjenja nakon izrecenog, bez pravdanja i ogradjivanja od svoji sopstvenih rijeci. Yamazaki rusi stoljetna pravila diplomatskog komuniciranja i ponasanja. Yamazaki drito u lice kaze vi ste takvi i takvi. Yamazaki puca sve u sesn'es’. Bez ustrucavanja.
A i zasto bi se ustrucavao kad govori istinu?!
Eh, tu dodjosmo do onog BUMA s pocetka price. Istina je danas BUM. Istina odjekne jace nego ikakva bomba. Istina prodrma iz temelja. Digne prasinu. Pokrene bujicu. Posebno ona dugo cutana i u strahu skrivana istina.
A Yamazaki ju je rekao.
Nece ta istina promijeniti nista. Nece ona udariti u obraz ni Bakiru, ni Miloradu ni Draganu. Nece ona probuditi uspavanu savjest niti jednog ministra, niti jednog parlamentarnog zastupnika, niti jednog opcinskog vijecnika… Nece ih ni dotaci. Oni su davno bacili moral u neki jarak pored puta. Oni vec dugo zive uprljanog obraza. Oni su ubili covjeka u sebi onda kad su se preobrazili u politicare. Onda kad su se domogli fotelje. Onda kad im je zamirisao novac. Onda kad im se uslacalo.
Neki bi, recimo, Yamazakijev sunarodnjak ovakvu izjavu upucenu njemu, smatrao udarom na cast. Shvatio bi taj kulturno uzdignuti i uctivi Japanac, naucen na red, rad i disciplinu u bezprijekornom nacinu rada u bezprijekorno uredjenoj drzavi, da je pogrijesio. Shvatio bi da je isprljao obraz. Shvatio bi da je ukaljao cast. A Japanci su zbog toga spremni dici ruku na sebe. Japanci su zbog dostojanstva spremni osuditi sebe. Presuditi sebi cak.
Ovi nasi nista. Ove nase bas briga.
Al’ bez obzira na to sto su se nasi politicari oglusili o njegove kritike, meni je Yamazaki ipak uljepsao dan. I sedmicu. Zato sto je bio covjek i rekao istinu. Rekao istinu u svijetu u kojem je laz davno uzela kormilo u svoje ruke. Rekao istinu u svijetu politike u kojem je istina vjecito na marginama.
Yamazaki im je tresnuo jednu samarcinu. Jednu moralnu pljusku. Ocitao im lekciju na unverzalnom jeziku istine. Jeziku koji je isti i za Srbe i za Hrvate i za Bosnjake.
Bravo, gospodine! Bravo, ambasadore! Bravo, covjece!
Moje simpatije su uz tebe.