Hladna decembarska noc. Ususkan, sjedis u busu i truckas na putu do kuce. Do tebe zena srednjih godina koju sretnes svaku vecer kad se vracas s posla tim zadnjim busom, sada vec starim i dotrajalim Japancem, i s kojom ponekad prozboris koju rijec dok ne ugledas svjetla autobusa.
I tako, pocinje ona svoju pricu. Kaze cisti u mesnici za nekih 200 KM mjesecno. Zivi u Bafu. Bafo vam je jedno izbjeglicko naselje nadomak Mostara, jedan, takoreci, centar za kolektivni smjestaj. Bafo vam je jedan mali prostor natrpan trosnim, oronulim kucicama, gdje prozor gleda u prozor, gdje ne mozes ni prdnuti, a da neko ne cuje, gdje su zidovi sivi i zuti, krovovi pocrnili, al lica ljudi potamnila od borbe za puko prezivljavanje. Bafo vam je gomila jada i cemera kroz koje ipak probija ona neka zivotna snaga. U Bafu se, i pored svega, ljudi jos uvijek smiju. Uprkos svemu. Ipak se smiju.
Na pos'o nekad dolazi pjeske, nastavlja ona lagano svoju pricu, kako ne bi placala kartu. Sad, kad je hladno, redovna je u busu. Smrzla se, kaze. Hladno u mesnici, hladno vani, a onaj sofer k'o da zna da je njoj hladno, pa jos i kasni. Kcerka joj student prava. Ljeti radi kako bi mogla sebi platiti skolarinu, knjige i ostalo. Al’ to joj ne smeta da bude medju najboljima. Sve desetke. Ceka je, kaze, kuci i odrzava vatru, jer zna da ce doci sva promrzla i da jedva ceka da uleti i zgrije se.
Slusam je i nije mi naporno. Ne dusi me. Nije k'o oni ljudi koji te spopadnu iz cista mira, pa ti pricaju o svemu i svacemu. Koji te smaraju. To su oni koji pricaju, eto, samo da bi pricali. Ne mogu sutit i gotovo. Pa pricaju sta bilo i zasipaju te hiljadu i jednom temom, hiljadu i jednim pitanjem, a tebe hvata muka od njih. Lupaju gluposti. Ispituju te. Nikako da te se okane. Krpelji.
Ne. Ona nije od te sorte. Ona prica da bi joj bilo lakse. Da bi podijelila s nekim svoju muku. Polako i sigurno. Istim tonom izgovara svaku recenicu. K'o da joj je sve u zivotu ravno. Bez uzbudjenja i razocarenja. Nit’ podize nit’ stisava glas. Al’ opet, osjecas u njemu neku sigurnost. Neku hrabrost. Nema u nje kukanja ni jadanja. Ne prica ona da bi ti se zalila. Ma kakvi! U njenom glasu ti osjetis ponos. Stamena i smirena. Bez kuknjave. Hrabro gazi kroz zivot.
A ti slusas i slusas. I ne znas sta reci. Samo se pitas koliko je jos takvih ljudi medju nama. Koliko jos tih malih i obicnih, a u isto vrijeme, velikih i posebnih ljudi dise medju nama? Nema o njima ni price, ni clanka u novinama, ni kolumne, ni teksta na portalima. Nista.
A trebalo bi biti. Bas o njima bi se trebalo pisati. I pricati. Pricati na sva zvona. Da se cuje do na Velez. Da se zatrese grad. Da se odkamene davno skamenjena ljudska srca, pa da pogledamo i na one koje i ne primjecujemo, a kojima smo itekako potrebni.
Jer to su borci. Ljudine. Gromade. Oni kojima je svaki novi dan borba. Izazov. Kojima na licu citas sve bitke koje vode, a na rukama osjetis sve okrutnosti zivota. Kojima u osmijehu vidis dobrotu i vedrinu, bez obzira na sve oblake koji im kruze iznad glava. Kod njih nema odustajanja. Ni kukanja. O predaji i ne razmsiljaju. Ima samo naprijed. Samo dalje. Do kraja. Do zadnjeg daha.
Heroji o kojima nema ni slova ni rijeci. Heroji naseg doba.