Posmatram ga satima već sedmi dan u nizu s iznimnim poštovanjem dok pokušavam dokučiti razlog njegovog postojanja,njegovo porjeklo bilo bi mi dovoljno za početak.Atipičan gospodin ako se uopšte može tako nazvati.Raskopčan crni “grombi” kaput koji vješto pokriva njegove nedostatke,zapušten trbuh neminovan za čovjeka njegovih godina,rekao bih da su rane 50-te,ramena nedovoljno razvijena;ramena prosječnog pubertetlije,naizgled otrcana siva vesta,svileni šal jarke zelene boje koja zaokuplja pažnju što je vjerovatno i bio cilj onog mutavca koji ga je kreirao;otrcani,šugavi,britanski polucilindar načinjen od krutog filca sive boje,koji mu savršeno pristaje uz neobično izduženo lice.njegovo mrtvački blijedo,svježe obrijano lice čini nervoznim i mnogo hrabrije ljude od mene u bradu si ponavljam dok očaran njime kao pojavom nastavljam da budem dio njegovog užeg vidokruga iako se osječam ranjivim jer sam u dometu jedinog čovjeka kojeg se iskreno plašim.posmatram njegov profil,duga grbava sigurno mnogo puta lomljena nosina;nasiljem ispunjeno odrastanje uvjeren sam,savršeno oblikovane “metro” obrve;preduge,guste i zamršene trepavice;podočnjaci svojstveni nekom ko 18 sati dnevno živi izložen stresu,a preostalih 6 sati nastoji stres odagnati kojom čašicom više i tu izvodim prvi i jedini zaključak,riječ je o čovjeku koji ima problema s cugom.zjenice mi se šire,um mi se muti,sjeti se ,sjeti se,sjeti se,gdje si ga vidio ponavljam sebi toliko glasno da me zrelija gospodja u bezličnom kafenom mantilu opominje sa tupavim ššššš i tek tad mi do mozga dopire to da na čitavom trgu vlada jeziva,grobna,nelagodna tišina.misli su mi zaokupljene detaljima,posmatram njegove prljave “Giardini” cipele,truhle pertle,simpaticne kockaste hlače koje ovog lika čine nevjerovatno elegantnim.Na trenutak je zastao,okrenuo se prema masi,zamišljeno pogledao ka prolaznicima koji su ga posmatrali,stidno klimnuvši glavom u znak nekog uvrnutog,samo njemu poznatog dubokog naklona zato što su odvojili par sekundi njihovih bijednih života da posmatraju čovjeka kome je to zaista najmanje bitno,da bude posmatran i da njegov rad bude popraćen od strane neukih imbecila čiji se životi svode na sve,samo ne na nešto fantastično,što se zaista u ovom trenutku i rađalo,ali im je na neki svoj daleki način ipak zahvalan.dok je bio okrenut ka masi primjetio sam duge,spretne,tanke prste koji su virili iz kožnih,otrcanih,pomalo gubarskih rukavica koje je sam uništio makazama kako bi oslobodio prste,jer je želio direktan kontakt vrhova prstiju i kista,jedinog pravog prijatelja koji ga nije napustio i kojeg je on svo vrijeme ljubomorno čuvao i sakrivao od radoznalih očiju.tada sam primjetio nesnosan tremor prstiju,šaka,čitavih ruku.moje sumnje su bile potvrđene.ovaj intenzitet talasanja gornjih ekstremiteta mora biti uzrokovan dugogodiišnjim konzumiranjem nekog jebenog špirita,neke opore brlje koja se poigrala s njegovim mozgom ali nije uspjela da mu pomuti um pa ni na trenutak.on se okrenuo i nastavio da radi ono što najbolje zna;da fascinira samog sebe svojim talentom.U tom trenutku se debeli,pjegavi,enormno glavati dječak veoma glasno oglasio.podrignuo je u nepostrednoj blizini nas okupljenih,što je izazvalo gadjenje mase,gundjanje pojedinih,komešanje velike većine.”fuj stoko pirgava”,neko je dobacio.debeljuca se slatko nasmijao i odjurio na biciklu.začuo se i sat,zaštitni simbol grada.pet otkucaja je značilo da se bliži kraj današnjeg druženja.sunce će ubrzo napustiti nebo i bit će mu nemoguće raditi u sumrak.ipak mora se spakovati,prodati šugave slike za koje se nadmeće ne više od pet ljudi istovremeno,požuriti na autobus broj 27 koji vozi u prljavo industrijsko predgrađe,svratiti u prodavnicu po cugu,nešto hrane,kutiju duvana i pobjeći kući,u stan 7c,na kojem nema kartice sa imenom vlasnika stana,koji se nalazi na 4 spratu oronule zgrade;stančić od 40-tak kvadrata s po jednom sobom,kuhinjom,kupatilom i sa balkonom na kojem često pije jutarnju kafu ili šta već, obućen u iritantni uflekani bade mantil.gledam ga dok pakuje stvari,zadovojan je,izgleda da je prodao sve slike,neka je,neće još dugo tješim sebe.
Od dana kada mi je doktor Howard ukinuo svu terapiju jer je primjetio pomak u mom ponašanju i oslobodio me svih jebeno dosadnih odlazaka na razgovore na popišani institut za psihijatrijska oboljenja na kom sam bespotrebno proveo tri užasno dosadne i duge godine zbog toga što su mu tamo neki jadnici napunili glavu time da mi je hobi da uhodim ljude.Ja,Stacy Miller da uhodim ljude?Užasno ste pogriješili dr.Howard ja sam pacijent s primjernim ponašanjem kojeg ste bespotrebno kljukali otrovima kako bi ugušili moju kreativnost i želju da znam šta susjeda Amy radi u svakom trenutku!Znate dr.Howard gadno ste pogrjesili.
Vraćam se na trg jer sam otrcanog plisnju ispratio u prljavo predgrađe i tada sam uočio dvije divne,elegantne dame kako zaljubljeno posmatraju plisnjinu sliku i biranim rijećima komentarišu ovo djelo.na divnoj slici je bio naslikan POKER KEČEVA.tada je plisnjo prestao biti zanimljiv,naravno posjetit ću ga ponekad,ali sada je interesantniji kupac pokera kečeva.pripalio sam cigaretu,uvukao divan dim i odšetao za godpodjom Annie u noć.