Traži se neko…
Dopustite mi da opet sviram najljepšu rapsodiju ikad napisanu, dopustite mom klaviru i crno – bijelom svijetu da opet odsviraju najljepše note. Dozvolite mom peru da ispiše najljepše riječi jedne priče zvane ljubav, ponos, zvane Bosna.
Neko je ugasio svjetlo i ja ne vidim. Neko je utišao muziku i ja ne čujem. Sve što vidim je noć, mrkla, duga mračna noć za koju jedva čekam da završi. Reći ću vam nešto što me boli i tišti. Od onakve muzike, od onakve rapsodije je ostao samo šum. Samo šum i ništa više. Često me taj šum probudi u snu i šapne mi što tiše, onako na uho, kao mjesec svojim zvijezdama, najljepšu melodiju koju treba da odsviram, koju treba da čujem. Melodiju uz koju želim da zauvijek ostanem i ne probudim se. Tada čujem romanse, šansone, kancone, sevdalinke, čujem ljubav, vidim sreću, osjetim mir. Tada osjećam i shvatam da se čovjek može probuditi i u najdubljem snu. Tada shvaćam da su buđenja moguća.
Buđenje, šta li je to?! Kome smeta naš san, pa se moramo buditi? Šta to ružno sanjamo da jedva čekamo da se probudimo? Buđenje u suton, u ono vrijeme između jutra i noći. Ono vrijeme koje je previše lijepo i veličanstveo da bi se prespavalo, a previše teško da ga ispratimo do kraja. Valjda je to tako u životu, sve lijepe stvari sa sobom nose i jedan dio tereta. Zašto pričam o sutonu i ljepoti? Zašto pričam o teškoći lijepoga i o nepodnošljivoj lakoći postojanja, o nepodnošljivoj lakoći naše biti i onoga što jesmo? Zato što želim da vam kažem koliko je teško održati ono lijepo, ono što je dobro. Hoću da vam kažem koliko je naporno i zahtjevno održati korak sa onim što je dobro tako dugo vremena, to samo rijetki mogu i uspjevaju. Želim da poredim društvo sa prirodom i želim da prikažem prirodu kroz umjetnost. Hoću da znate da smo povezani na više načina nego što smo razdvojeni i ko to ne zna i onaj ko to nije spoznao, uzalud je potrošio svoj život. Taj živi u neznanju ili još gore sa ovog svijeta je otišao u neznanju. Šta nas to onda tako razdvaja? Ili je bolje postaviti pitanje, ko nas to razdavaja? Da li zaista postoji nešto tako strašno i snažno što nam ne dozvoljava da živimo zajedno u miru, onako kako smo to oduvijek radili? Neka se nađe neko da mi odgovori na ovo pitanje i neću postaviti više nijedno. Da li smo to mi sami sebi postali neprijatelji, druge osobe koje su preko noći promijenile adrese, prijatelje, uvjerenja i ideale?! Da li smo mi ti koji sami sebe razdvajamo od drugih?! Ko smo to mi? Ko smo mi da razdvajamo ono što je spojeno kao dijete i majka?! Otkud nam tolika moć u rukama i glavama da dijelimo nedjeljivo i da rušimo davno utmeljeno?! Od koga smo to naučili? Ko nam je pokazao te primitivne i prljave, neznanjem hranjene misli?! Ko nam je to ušao u kuću i promijenio raspored namještaja?! Ko misli da je toliko jači od nas, da može bez poziva dolaziti i govoriti nam šta je ispravno, a šta ne?!
Od koliko gladnih usta se sastoji ovaj naš orkestar koji se nekad čuo daleko, daleko? Od koliko buljavih očiju i crnih ruku se sastoji naša zemlja Bosna? Ko to brine o našim usjevima i krševitim vinogradima okupanim suncem juga i tvrdom zemljom humskom, ako nismo mi, naši i vaši, ja, moji i tvoji, svi zajedno. Pogledaj malo bolje, blago iz tvojih ruku otima neko stran, tuđ, na zemlji tvojoj postaješ prah, a to nisi. Nisi prah, ne smiješ biti prašina ni sjena. Ti si čovjek, građanin, seljak, borac i žrtva nepravde. Ti nisi bez imena i prezimena, nisi bez doma i kuće, nisi samo broj među gomilom nezaposlenih, obespravljenih, bolesnih, jadnih, gladnih i ijednih. Ne možeš biti, ne smiješ biti. Ti si čovječe proizašao iz prirode, iz materije i duha. Došao si ovdje, baš u ovu zemlju od svih zemalja na svijetu. Pa budi ponosan na to. Reci što ti smeta, reci što te boli, vrisni, glasno da te čuju oni koji sklapaju uši, da te vide oni koji zatvaraju oči. Neka te tvoja bol i bijes, tvoja tuga i želja za boljim životom vode ondje gdje trebaš biti. Na tvom mjestu, na mjestu nezadovoljnog i obespravljenog građanina. Ondje gdje nema podjela i zabluda o različitostima. Takvi ljudi ne znaju i ne žele da znaju, ti si nešto mnogo veće od njih, ti znaš, oni ne znaju. Ti vidiš, oni ne vide, ti čuješ, a oni su gluhi. Ti si ono što tvoje dijete zove u noćima kad plače, u danima kad mu je hladno. Ti si mladi čovjek koji želi reći profesoru da nije upravu, a ne smije. Ti si domina koja uspravno stoji, a oni, oni koji nas dijele i pljačakaju su crna strana domina koje padaju, jedna za drugom, bez izuzetka. Ti si čovječe svjedok jednog vremena koje je bilo, teško i krvavo, ti si svjedok onoga kako je danas, teko i bez krvi, ali si i svjedok onoga što činiš zarad toga kako će sutra biti. Zato budi onaj koji je danas izašao iz kuće da promijeni jedan dio svoga svijeta, da se sutra možeš pogledati u ogledalo i reći, bio sam tu. Pričao sam kad su svi šutjeli, plakao sam kad su svi jecali u sebi, i vrištao sam kad sam mislio da niko ne čuje.
A ja… ja sam osoba koja piše i bilježi sve što se dešava oko nje u trenutku. Osoba koja skuplja sjećanja i koja uči od prošlosti. Osoba koja ne želi otići iz ove zemlje, a koja će biti jako tužna ako to bude morala uraditi. Ja sam svaki čovjek koji se sada smrzava pod mostom, ja sam svako dijete koje plače, svako nepismeno i gladno dijete, ja sam svaki bolestan čovjek koji nema novca za liječenje, ja sam svaki borac koji spava u kući bez prozora, ja sam svaka majka koja traži sina na pet različitih grobnica. Ja sam sanjar i vizionar, ja sam snaga svoje zemlje, ja sam budućnost koja dolazi, ja sam ono što oni nikad neće biti, riznica ljubavi i dobrih želja. Ja sam Neretva i Drina koje kažu ne više brana, ja sam Mostar, bajka koja čeka da bude završena, ja sam Sarajevo, grad koji se diže iz pepela i nikad ne nestaje, ja sam Zvornik, grad koji plače i kojeg oplakuju, ja sam Višegrad, most koji šuti i rijeka koja teče. Ja… ja sam sama. Treba mi neko da mi kaže da smo zajedno u ovome. Treba mi neko da sanja zajedno sa mnom, i neko da ostvraimo sanje. Treba mi neko da ispunimo ulice i mostove, da povežemo dvije strane. Treba mi neko da zajedno opet sviramo rapsodiju, možda najljepšu kanconu ikad ispjevanu, ili šansonu punu ljubavi. Treba mi sevdalinka za ranjeni svijet. Treba mi tinta za moje pero, jedna hartija i vješta ruka. Treba mi i crno i bijelo, treba mi neko budan i neko ko stalno sanja. Treba mi još neko. Traži se neko….
“Za konkurs ‘Da sam ja neko'”