Vise od dva desetljeca lokalna vlast u Tuzli funkcionise pod vodjstvom “jedne Politike”, one sto je i prije poslednjih ratnih zbivanja imala odvazne ljude, koje i danas nasa sjecanja ne napustaju, jer su oni dali znacajne i pravicne lazurne premaze nase stvarnosti za koje bi mladost opet bila spremna da ih brani. Tome smo svjedocili u rano proljece ove godine kada su mnogim majkama ponovno potekle suze zbog sudbine njihove djece.
A desilo se da vrijeme odradjuje svoje, jer neumitno ostavlja teske oziljke vec i na drugu generaciju “jedne Politike”. Oni koji su danas na “polozajima”, sada su pred teskim ispitima, koji od njih traze bezuslovnu uspjesnost u osnovnom zadatku.Oni treba da otvore mladim generacijama put do zaposlenja, a umirovljenim pristojna primanja.
U februaru ove godine ova generacija je bila na ispitu. Pali su, moglo se vidjeti, a mnogi znaju da ih nakon toga ceka oktobarski rok, za koji bi trebali biti pripremljeni.
Ali moramo se vratiti u vrijeme, te 2005.godine, kada je u Javnom preduzecu Direkcija za izgradnju Tuzla, mjesto direktora ostalo bez izvrsioca duznosti, a pripadao je prvoj generaciji “jedne Politike”. Nakon toga, ovu duznost su vrsile zene,“prvi trijumvirat”, koje su se nosile sa opasnim poslom, poput onog deminerskog, nekoliko mjeseci. Pozicija direktora Direkcije se potom popunila, ovaj put, sa predstavnikom druge generacije pomenute “Politike”.
Primjetno je takodje, kako su, na “deminerskim duznostima” u sluzbama lokalne vlasti vecinom zene , koje uspjesno godinama obavljaju poslove. Zasto je to tako? Prosto, to je dobro rjesenje. Tvrdi se kako zene imaju strpljenje i dosljednost, a to su potrebne karakteristike svakog deminera. Ali, zasto se onda dogadja da one ipak budu kratkog svadljivog fitilja, da ne njeguju solidarnost, brzo zaplacu i da se konacno slome. Sve te zene, zapravo su izranjavane od mina, jer su bile “tjerane” i od njih se trazila “hrabrost” da ulaze u minsko polje; pa kad bi padale nekada i u nesvjest, ili kada bi bile ispitivane … culo bi se na tim sastancima ili sjednicama ,” kako su eto one izgubile hrabrost”.
U tom “svjetlu” nastupio je i “drugi, zenski trijumvirat” u Direkciji, koji “vlada” gotovo vise od tri godine.
Pa kako to da su u ovoj prici, nakon prvog i drugog trijumvirata, koji su imali zensku deminersku postavu, ipak dolazile i muske postave, u medjuvremenu. Ocito stasala je druga generacija “jedne Politike”, i ima podmladak, koji je uvijek rastao u okrilju prve generacije. Nova, “elitna” postava, je mnogo obecavala. Ali, trebali su ponekad i “rezervni igraci”, trazeni naknadno, i trebali su“ocistiti kontaminirana podrucja”ostala jos od poslednjeg rata. A mladost, iz kojeg se regrutuje rezervni sastav, uvijek ima autsajdersku poziciju, pa i kada konacno zaigra.
Sadasnja “jedna Politika” istovjetna je po ovom pitanju sa onom predratnom. Nema razlike. Oni koji bi ostajali bez posla u javnom sektoru ili su ga prvi put pokusali pronaci, nisu mogli biti uspjesni.Tako su mnogi pristali da rade posao deminera; nisu ga prekidali ni po svaku cijenu, a i novi bi pridolazili.
Tako bi se jednog dana, uvijek pojavljivao kandidat za kojeg su svi u Direkciji znali da ima podrsku “jedne Politike”i otpocela bi borba da se dokaze, ovom hrabrom demineru, kako je pozicija direktora Direkcije “primamljiva”bez obzira sto poput mina “pucaju” presude po osnovu odgovornosti za stete usljed slijeganja, kad im se nitko ne nada.
Stari kadrovi iz deminerske cete Direkcije, uglavnom zene, umorni od neuspjeha zbog nedostatka moderne opreme, uvijek se nadaju kako ce novi Glavni deminer pribaviti od Visocanstva donaciju, jer uvijek misle kako je ona obecana. Ali,kako vrijeme prolazi svima je vec jasno da se Direkcija nece dekontaminirati. Tako se i desi da Glavni deminer, u konacnici bude, po nalogu “jedne Politike”, upucen na neko drugo deminersko sluzbeno putovanje.
A nakon toga , u toku dugih mjeseci, gladne ptice,uglavnom zene, sa III kata zgrade Jupiter, ponekad se susretnu sa bivsim Glavnim deminerom, za kojeg drze da je u stanju da im pruzi pomoc. Ali danas, ove ptice svjedoce kako im se nude paketi humanitarne pomoci u vidu hljeba i mlijeka, zbog cega je svima od toga nepodnosljivo neugodno.
Ove ptice, koje vole da setaju pored slanih jezera na Pingi, narocito zimi i u proljece, kada mogu da ugledaju njihovo isuseno dno, posuto sa blistavim raznobojnim sljunkom, te kada opet cuju rekvijem, njegovu uzvisenu frazu koja otklanja glad iz praznog zeludca. Ponekad se desi da ugledaju rijetku nestvarnu sliku, poput fatamorgane. Tada one vide, kako Visocanstvo, koje ima posebno mu darovano indijansko ime “Igra sa medvjedima”, kako ono drzi svojim rukama drvenu motku za koju je sa druge strane vezan krupni medvjed, koji plese.
Uplasene ptice, posto bi kriknule i podigle svoja krila od uzasa, ipak su gledale taj prizor dok je trajao, te su se pitale, ” Odakle snaga u tim rukama koje drze motku”. One se cude, jer ipak vide kako je zarobljeni medvjed gotovo za glavu visi od Visocanstva.?!
Ova tuzna prica o deminerima i rodama iz Direkcije, moze da ima i svoj ishod, ukoliko se desi, pa se uspije “preko zidova”, uz pomoc “Tuzlanskog pokreta” i svih drugih boraca protiv jacih od sebe, da se dodje pred Opcinsko vijece Tuzla. Ovo mjerodavno tijelo, najvisi organ lokalne vlasti, moze da odluci o sveukupnoj sudbini “privatizacije” JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla. Svatko onaj ko misli da nije potrebno raspraviti ovo pitanje, i vec danas ga staviti na dnevni red, kao da i sam ucestvuje u “Igri sa medvjedima.”
Autor: Alida Hrustanbegovic
Datum, 22.04.2014.