Osam sati ujutro i hladan početak decembarskog dana. Snijeg je zatrpao ulazna vrata. Pojačam grijanje, pa na prstima pravim kafu dok kuća miriše na kajganu i vruće pecivo. Volim taj osjećaj sigurnosti koji me ispuni svaki put kad kroz prozor slušam pucketanje leda. Toplota je dragocjenija i moj krevet je odjednom mekši i ugodniji. Tamo dolje niz ulicu djeca žure s velikim ruksacima na leđima. Odrasli čiste snijeg da oslobode automobile i brzinski idu na posao. „Zimska idila“, pomislim s osmijehom.
Navučem na sebe najtopliji kaput i krećem. Vriska djece i grudvanje. Volim gužvu i buku. Pomažu čovjeku da ne osjeća svoju samoću. Par koraka niz ulicu i ulazak u drugi kvart dovoljni su da snijeg odjednom postane neprijatelj. Nadviju se teški oblaci od smoga i nebo prosipa prljave pahulje. „Seka, imaš pola marke?“. Spuštam pogled na kovrdžavu djevojčicu. Hiljade bijelih pahuljica se zapetljalo u njenim tamnim kovrdžama. Krupne oči bez trunke dječijih iskrica. Te krupne, tugaljive oči. Sjedi tu na minusu ispruženih rukica. Prisiljena od ko zna koga, u jednoj pamučnoj dukserici, bez šala, bez kape, drhti tu predamnom kao mokri psić. „Jesi li gladna?“, pitam. Kako glupo od mene, naravno da je gladna. Nije jutros kao ja jela vruća peciva i kajganu. Klimne mi glavom i pomiluje, isto tako promrzlog, psa koji leži pored nje. U pekari joj kupim sendvič i pružim. Uzme ga i jede slatko, a onda na moje iznenađenje, otkida pola i stavlja pred onog psa. Pas ga grabi šapicama i isto onako halapljivo otkida komad po komad. Ljudi prolaze pored nas, svi negdje žure. Ubacuju joj u kutiju gvozdene pare i ne gledajući je. Ne gledajući ni onog psa koji je sigurno u neka doba izašao iz onog kontejnjera, a sada tu s njom dijeli sendvič. Možda je jučer on s njom podijelio ostatke iz kante koje su bacili neki sretniji, možda ne toliko bogatiji, ali sigurno barem malo sitiji. Da sam ja neko, zagrlila bih njenu nemoć. Uzela bih je za te minijaturne ruke i povela na mjesto gdje se sva djeca od srca smiju, gdje djeca znaju šta su ljubav i nježnost, gdje djeca znaju kako je biti punog stomaka. Ali, nisam neko. Ja svaki dan idem na fakultet koji mi roditelji plaćaju, jedem ono što mi roditelji dadnu i idem tamo gdje me roditelji puste. I ne mogu uraditi za nju ništa osim ovoga danas. Iz misli me trzne duboki glas i psovke. „Senada, istresi ovdje tu kutiju! Da vidim šta imaš tu..“ Velik čovjek, k'o od brda odvaljen, uzima djevojčicinu kutiju. Na njemu su i kaput, i šal, pa čak i rukavice. Izašao je iz plavog starinskog kombija. Pokupi sve one gvozdenice u jednu kesu, pa opet uđe u svoj kombi i odveze se. Prilazi neka žena, a djevojčica opet kaže:“ Imaš pola marke?“ Žena prolazi, ne osvrće se, nije pogledala one tugaljive oči. Da sam ja neko, ovaj krupni čovjek čamio bi u nekom zatvoru zbog izrabljivanja ovih romskih ručica. Da sam ja neko, Senada bi išla u školu. Znala bi šta znači učiteljicin umilni glas, znala bi kako je osjetiti miris novih knjiga i obradovati se školskom zvonu. Da sam ja neko, kao što nisam, svako dijete imalo bi pravo da promijeni svoju sudbinu, i svaki roditelj bi imao priliku da se raduje smijehu svoje djece. Onaj pas mi liže čizmu, a ja ni sama ne shvatam od kud to da sam još tu kad trebam ići na fakultet i kako to da sam tako ispala iz šina danas. „Znaš li ti, psiću, da postoje drugi psi koji žive bolje od Senade? Znaš li, psiću, da sad neki psi leže pored vatre i jedu bolju hranu nego Senada?“ Da sam ja neko, kao što nisam, ljudi ne bi pljuvali na druge ljude kao na šugave pse. Da sam ja neko, čovjek ne bi okretao glavu od milion drugih Senada koje žive u kampovima, bez struje, vode, hrane.
Da sam ja neko, da sam ja neko, ovo bih, ono bih. Ali, realnost je ovakva: Da sam ja neko, sa ovakvim snovima, vrlo brzo bih ponovo postala niko. Iako, niko od nas nije Niko. Svako od nas ima djelić moći da promijeni nešto, barem ono što ga se tiče.
Za konkurs “Da sam ja neko”