Izgradnja SPO “15.maj” i “Stadion”, koja je zapocela tokom 2006. i 2007.godine, i koja je trebala da bude , prema ugovorenim rokovima, zavrsena u naredne dvije godine najduze, traje i danas, te se nadati da je 2014.godina posebna u svom broju 14, koji je u istoriji obiljezio znacajne dogadjaje, pa ce se eto i ova 2014. “slaviti”kao godina kada su useljeni navedeni objekti.
Ali danas , dok sve to oko izgradnje objekata i dalje traje, valjalo bi se prisjetiti kako je bilo prije sedam godina u vozu koji se pokrenuo na nezboravno “turisticko putovanje”a da pri tome osoblje ovog voza nije bilo svjesno stvarnog izgleda u pogledu spremnosti stare kompozicije od gotovo 40 vagona da dodje do planiranog cilja.
Osoblje je u svojim sjecanjima upamtilo vrijeme kada se duga kompozicija kretala preko ravnih poljana, te kako se povijala u blagim lukovima da je masinovodja mogao u toj voznji da ugleda poslednje vagone, koji su se vukli poput dugog repa nekog praistorijskog reptila.
Voz, zvani JP Direkcija za izgradnju Tuzla, bio je prepun putnika, koji su se udobno smjestili zahvaljujuci pozrtvovanom osoblju kompanije koja je organizovala ovo turisticko putovanje. Odmah po ulasku u voz svaki putnik je upoznao Pcelicu Maju, Glavnu kondukterku, te je nakon toga, posto je brzo i lako obavio, ipak te osjetljive, formalnosti oko pribavljanja vozne karte, utonuo u san a na licu mu je titrao preslikani osmjeh vesele kondukterke.
Putnik je tada sanjao kako vec vidi da je stigao na odrediste, te da je usao u novi objekat, negdje na “extra lokaciji”u Tuzli, te kako se novim liftom podigao do petog kata i otvorio vrata svoga stana, koji je upravo platio po ulasku u voz u kome spava; potom je razgledao detaljno svaku prostoriju da bi se konacno zadovoljan naslonio na prozor i ugledao kako su pomicni ljudi i automobili dole ispod njega…i toga trena osjetio je trzaj koji ga nagla budi, i vec cuje skripu kocnica, te se hvata za prvo sto stigne i sto u strahu uspjeva da nadje…Da, ipak je jos u vozu, vidi jasno da jos putuje te da mu se osmjehuju poznata lica osoblja iz turisticke kompanije, te se ponovo predaje snovima…
Vec nakon prvog neplaniranog kocenja, koje je uslijedilo odmah nakon prve godine zapocete izgradnje, moglo se uociti , onako inzenjerski pronicljivo i domisljato, kako je opasno kociti sa starim kocnicama dugacku kompoziciju.Voznja je nastavljena i ubrzo je uslijedila serija zaustavljanja, u redovnim mjesecnim razmacima, poput blagih mozdanih udara, koji su potrajali i u konacnici su prouzrokovali raspad kocajnog sistema i iskakanje voza sa teskim posljedicama ove nesrece.
A voz je bio krcat, u njemu je pored mnogoljudnog osoblja turisticke agencije i mnostvo putnika, tako da je svaki kondukter brinuo za deset putnika, otprilike.Vise niko nije pitao za red voznje i kada se moze ocekivati da ovaj voz stigne na konacno odrediste; mnogi su prestali da pitaju koliko ce da traje njihovo putovanje jer su shvatili da je ono odvec opasno, te je vazno da se sretno stigne a vrijeme vise nije faktor. I tako su svi koji su se nasli u tom vozu sjedinili u sveopcoj nesreci koja ih je sve skupa zadesila. Turisticka agencija je svojim putnicima ponudila vjecno putovanje, poput putujuceg cirkusa, u kojem se mogu tako slatko i veselo zabavljati.
No medjutim, ova ipak nezgodna stvar sa putnicima nije mogla tako vjecno da traje. Ubrzo se voz nasao na pruznoj trasi koja je imala nagib, te su vec na prvoj krivini, neki od “pozrtvovanog osoblja”, a tu je bila i jadna Pcelica Maja, ispali izvan voza, te tako “unesreceni”otkotrljali se niz padinu, te se ni danas ne zna da li su prezivjeli pad.
O “nesretnim ispalim kondukterima”, koji su prije konacnog raspadanja napustenog voza, ipak imali srecu da ne budu zatocenici poput roda sa III kata zgrade Jupiter, danas najvise razmisljaju ove rijetke nesretne ptice. One u ovom trenu vide da se sa mjesta na kojem se razbila dugacka kompozicija, ipak pridizu putnici izmoreni od dugog putovanja, te da odlaze u svoja nova stanista, a da pri tome ne vide izlaz iz vlastite zbilje.Ponajvise one razmisljaju o kondukterima, koji su ipak u odnosu na njih, sretno ispali iz voza. Ono sto muci ove zatocene ptice je izostajanje odgovora na pitanje koje treba da razrijesi njihov polozaj nakon skoro 30 mjeseci nerjesavanja njihovog radno-pravnog statusa.
A desilo se da je vecina “sretnih ispalih konduktera”potrcala, poput Pcelice Maje, do prvih advokatskih kancelarija, i tamo izlozila svoja rjesenja o naknadama za otpremnine radi odlaska u penziju, u kojima su priznata maksimalna prava ovim uposlenicima turisticke agencije, poput onih nagradnih odlicja koja se dobijaju nakon uspjesnog zavrsetka poslovne karijere u bivsem sistemu. Primajuci ove sramne certifikate kondukteri su se rastrcali po zgradi Suda, poput sudionika iz filma “Konje ubijaju zar ne?” , te je onaj najjaci i najsposobniji stigao na cilj prvi, kako bi cijelom osoblju ove vesele agencije pokazao svoje umjece i svoj znacaj.
“Ispali kondukteri” iz nesretnog voza zvanog JP Direkcija za izgradnju Tuzla su pod anestezijom, onom vjestackom, koja se daje vaznim i vrijednim osobama, a ponekad se daje i onima koji se moraju po svaku cijenu izolovati iz svog prirodnog stanista za odredjeno vrijeme. Oni koji nisu svjesni nicega, osim vlastite pohlepe, i nesvatljive potrebe da u svakoj situaciji budu u pravu, takvi kondukteri masu danas sa svojim pravosnaznim presudama iznad glava gladnih roda, te poput opasnih ptica nadlijecu zgradu Jupiter, kljucaju do iznemoglosti liseni svake svjesnosti i razuma. Tim bijesnim kljucanjem oni brisu sve tragove i posljednju nadu da se sacuva sjecanje na postojanje jedne Direkcije koja je nekada imala i njegovala medjusobnu solidarnost.
Autor: Alida Hrustanbegovic
Tuzla, 14.04.2014