Sanjah sinoć da u rukama držim poderanu kartu svoje Bosne i Hercegovine i pokušavam da sastavim sve dijelove koje su godinama drugi otimali i sebi prisvajali. Ne dam im svoju domovinu! Prstima brišem linije što nas dijele na mi i oni. Nestaju polako linije što nisu riješile naše probleme, izliječile našu bol, ublažile našu tugu koja nam je ista iako su nam imena različita. Na kraju svi mi imamo istu tegobu i iste nas stvari bole pa ko se to onda drzn’o da nas dijeli?!
Sanjala sam sinoć sarajevsku bolnicu. Čekaonica puna vedrih ljudi koji govore o ljepoti našeg zdravstva iako je svako od njih bolan. Kažu mi da nema čekanja dugih nekoliko mjeseci na jedan običan pregled, nema neljubaznih sestrica pa čak ni u onoj najvećoj gužvi, doktori se posvete svakom pacijentu do sitnog detalja, nema skupih lijekova jer se dosta dobija na recept zahvaljujući zdravstvenom zavodu. Sami hodnici odišu čistoćom, uređen sistem u potpunosti.
Sanjala sam i ponosne diplomante sa svojim diplomama. Gledam njihova sretna lica i upitah ih žele li otići iz naše domovine. Ustrijelili su me oštrim i hladnim pogledima, osjetih probadanje kroz grudi. Niko od njih ne želi ni korak izvan granice napraviti jer njihova budućnost je ovdje u ovoj državi. Ovdje su posijali godine učenja i sada je vrijeme žetve tog znanja. Jedan mi se student pohvali kako je dobio posao u svojoj struci odmah po završetku fakulteta, a prezime mu nije zvučno. Sreca je isijavala iz njega, htio ju je sa svima podijeliti.
Sanjala sam i političare koji izlaze pred narod i govore jezikom naroda da ih mogu razumijeti. Nema pretvaranja, nema skrivanja iza skupih odijela. Ne nose maske, ne boje se više a i što bi? Dobre su vođe, teškim koracima idu naprijed ali ostavljaju tragove u historiji. Pričaće se o njima, o njihovom vremenu, o zadovoljstvu naroda koji ih je birao i o uzajamnoj sreći.
U san mi dođe i majka teško bolesnog djeteta sa suzama u očima. Nije plakala jer joj dijete umire, sreća je rodila te suze na njenom licu a sreću su rodili naši političari, naši sugrađani koji nisu ostali gluhi na njen vapaj. Svi su je čuli, svi do jednog i zahvaljujući svima njena djevojčica će ove godine naučiti pisati, čitati a za nekoliko godina ako Bog da i sama biti majka.
Nekoliko mladih trudnica mi svratiše u san. Natalitet Bosne i Hercegovine je u porastu, mladi parovi žele djecu. Ne jedno, ne dvoje već troje djece! Kažu ne boje se, država vodi brigu o svojim potomcima, pruža podršku roditeljima i potiče ih na širenje porodice. Imaju dječiji doplatak, trudnice imaju važno mjesto u društvenom sistemu. Napuštaju posao radi porodiljskog bez straha da se na to mjesto neće vratiti. Ono će ih čekati, takav je system.
Sanjala sam dječiju igru, dječiju galamu u mojoj mahali. Stajala sam na prozoru i poželjela da se na tren vratim u djetinjstvo pa zajedno sa njima krenem u krađu trešnji kod komšije, da igramo lastike i žmire, da kući dođem razbijenih koljena. Vikali su, skakali, smijali se, sakrivali se, trčali ma jednostavno uživali u suncu.
Trgnuh se, ležala sam sa knjigom u ruci. Omaklo mi se pa izgubih bitku protiv sna. Izađoh na balkon da se uvjerim da zapravo nisam sve sanjala. Sivilo, nema djece, neugodna tišina samo se poneko auto oglasi. Ulica pusta kao da je vrijeme stalo. Ni jedno jedino dijete nije bilo na ulici, sad su svi ispred svojih laptopa i dopisuju se iako su samo nekoliko koraka udaljeni. Ostade trešnja neobrana, pomalo već počela da truli a vidim i tužno lice komšinice što djeca tu više krišom ne dolaze i što se ona više ne mora pretvarati da ih ne vidi dok je sjedila pored prozora i hranila svoju dušu tom srećom što je iz djece izbijala.
Suza mi krenu niz lice, u njoj su se nalazili svi oni iz bolničke čekanioce, studenti, narod što čeka da se političari oglase, majka sa kovrđavom djevojčicom, trudnice, djeca iz moje mahale i poderana karta Bosne i Hercegovine. Sve je to bio san. Vratila sam se u realnost, tu surovu i tamnu sobu bez prozora.
Ostala sam bespomoćna, a voljela bih da sam ja neko pa da svaki taj san ostvarim…
Za konkurs ‘Da sam ja neko’