Omladina mora učiti muziku, i to dobru muziku!
Takvo nadziranje kulminira u poznatoj izreci velikog grčkog filozofa Platona: „Što je u državi bolja muzika, bolja će biti i država“. Muzika ne smije, dakle, služiti pukoj zabavi; njen će cilj biti skladno usavršavanje duhovnog života čovjeka, stišavanje i smirivanje strasti i zlih pobuda.
U svojoj Politiki objašnjava Aristotel, uz pomoć nauke o oponašanju, način na koji muzika djeluje na volju. Prema njegovim riječima, muzika neposredno oponaša (tj. predstavlja) strasti, odnosno duševna stanja: blagost, ljupskost, srdžbu, hrabrost, umjerenost, ali i njima suprotna i druga stanja i raspoloženja. Dakle, ako neko sluša muziku koja oponaša neku strast, ta će strast i njega obuzeti; pa ako bude duže vrijeme redovno slušao muziku koja rasplamsava niske, sramotne strasti, sva će njegova narav biti prožeta baš takvim strastima. No bude li slušao drugačiju muziku, koja ga može oplemeniti, postat će i on plemenit.
Danas, muzika više nije samo dio života. Zahvaljujući gradskim prevozima, vlasnicima samoposluga i mnogobrojnim ugostiteljskim objektima, od jutra do večeri, muzika ne prestaje da ispunjava naš um. Utoliko je značajnije da shvatimo da je ona ili moćan lijek ili snažan otrov. Privlačna muzika nije obavezno i dobra muzika! To kažemo onima koji smatraju da im je muzika koja trenutno, nažalost, dominira u našem gradu, državi i regionu, potrebna radi opuštanja, plesa i uživanja, uz alkohol, i koji ipak muziku vide samo kao bezazleno sredstvo zabave.
No Platon, u svom djelu Republika, naglašava da u odgajanju mora postojati ravnoteža između muzike i gimnastike (u odgoju je muzika zauzimala istaknuto mjesto uporedno s tjelovježbom). Tjelovježba je odgajala, očvršćivala tijelo, a muzika duh. Previše muzike načinit će od mladog čovjeka mekušca, mlitavca, neurotika, dok će ga prekomjerno bavljenje tjelovježbom pretvoriti u prostaka, nasilnika i neznalicu.
Tako se govorilo prije 2.500 godina. Evo šta se govorilo prije šezdesetak:
“Muzikom možete hipnotisati ljude, a kad ih dovedete do najslabije tačke, možete njihovoj podsvijesti propovijedati šta god hoćete.”
– Jimi Hendrix (Life Magazine, 1969)
Ponovimo još jednom da je muzička umjetnost oblikovana kao lepeza muzičkih zanimanja koja može apsorbirati veliki broj mladih ljudi i tako ublažiti brojne probleme koji prate mlade generacije, posebno u tranzicijskim društvima kao naše. Da bi se ostvarilo potrebna je veća podrška društva u cjelini. Muzička umjetnost, trenutno, je sporedna djelatnost u sredstvima masovnih komunikacija zbog uređivačke politike medija koja su prepuštena stihiji neregulisanog tržišta. Nedostatak osmišljene strategije kulturne politike poremetio je vrijednosne kriterije u svim oblastima kulturnog, pa i muzičkog života. Muzička umjetnost je pod udarom quasi muzike koja se medijski i društveno-politički plasira kao vrijedna i jedino zanimljiva širokim narodnim masama.
“Što je u državi bolja muzika, bolja će biti i država”. Kakva je država u kojoj ne postoji komisija koja nadzire kvalitetu u izdavačkim kućama, u čijim gradovima gostuju pjevači/grupe koji nude stihove bez ikakve moralne i umjetničke vrijednosti? Mislimo da je pojava turbofolka bezazlena, ali je zapravo problem koji trebamo riješiti. Imamo mi i dobru muziku i mlade umjetnike koje možemo promovisati. Ako država ne želi to promijeniti, mi ćemo! Do nas je.
Autor: Amna Šehić
Tekst izvorno objavljen na blogu www.ulicamamo.com