Posao (višeg) asistenta ili asistentice na fakultetu sigurno nije čist. Doduše, u Oslu, ili u Beogradu, Osaki ili u Santiagu, s mjesta geotizirane dijalektike, ne mogu niti naslutiti kako stvari stoje, ali znam da sam u zvanju asistentice, sada već više asistentice, a u statusu spoljne su(radnice) na dva (naravno, ne uporedo) bosanskohercegovačka fakulteta provela šest godina, šest cijelih godina, bez i jednog dana radnog staža. Naime, bezbrojni ugovori o djelu, koji u stvarnosti, u ovom slučaju, smrde na ugovore o radu, moguće je opisati prosto jednom grotesknom riječju: nadničenje, kao uostalom i svaki drugi pošten posao u BiH. Prije pet i pol godina na jednom fakultetu cijeli jedan semestar studente s Bliskog Istoka učila sam kako da govore i pišu bosanski jezik, i kako da zavole bosanskohercegovačku poeziju; svakako da sam sklopila ugovor o djelu, i to na nevjerovatnih 250 KM (a ta nevjerovatna svota mi nikad nije ni isplaćena).
Kad je, prije nekog vremena, šačica asistenata u nezavidnom položaju uputila uzaludno otvoreno pismo o svom nezavidnom položaju tuzlanskoj Vladi, dugo se po okultističkim kuloarima vampirskih otaca pričalo da su ti i takvi asistenti zapravo nesposobni da nađu „pravi“ posao, i da je „njihov položaj“ rezultat njihove lijenosti i nezainteresovanosti. (Jebo transformacije Mešinog Nurudina, ovo je tek dilema!) Ugovori o djelu na bosanskohercegovačkim fakultetima, između ostaloga, omogućavaju personama koje imaju „prave“ poslove da dodatno pokažu i dokažu svoje sposobnosti, i usput dodatno (na nekim fakultetima iznimno solidno) zarade. To je, mislim, sasvim okej, ali samo ukoliko ste jedan od tri – četiri stručnjaka za otvorene operacije srca, ili ste vještak brazilskog jui-jitsa, ali kad ste profesor bosanskog/ srpskog/ hrvatskog jezika i književnosti, ili historije, ili geografije (nipošto ne prezirem ova zanimanja, naprotiv!) sa stalnim radnim odnosom u školi, s punom nastavnom normom u školi i sa dodatnim asistentskim (ili profesorskim) ugovorima o djelu na (često) nekoliko fakulteta, onda vi, pored okeana persona bez “pravih poslova”, niste apsolutno nezamjenjivi. Osim toga, prosto mogu da dovedem u pitanje i efikasnost (navodnih) vježbi koje se u toku četrdesetčasovne radne školske sedmice (ne)održe u akademskim učionicama! S druge strane, ugovori o djelu trebali bi biti (neupitno) dopustivi i u slučajevima nekog malog fonda sati koji bi preopteretio uposlenika, ali ugovori o djelu na odsjecima sa npr. pune tri nastavne norme (koliko ih je, recimo, na mom odsjeku) već su joint tehno-naučne prirode. Ugovori o djelu, prije svega, pogoduju univerzitetskim superprofesorima i wonderprofesoricama u stalnim radnim odnosima (i uopšte svim stranačkim „namještenicima“), koji zahvaljujući njima, ne drže samo povremena gostujuća predavnja, već se, malne vode kao redovni su(radnici) i bazne okosnice nekoliko različitih fakulteta. I, na kraju, je li to (tako očigledno) upućivanje na odsustvo svake vrste etike i etičnosti, prema svim nezaposlenim očajnim mladim bivšim studenatima i studenticama, i onim u, sad već, srednjim godinama, odraz nadmoćnog bezobrazluka i jeftine manipulacije tim (u toj mjeri) nezadovoljnim egzistencijalnim sadržinama, koje su prošlih mjeseci i mogle jedino da se izraze jezikom sile?! Naravno da jeste, nego šta, ali te ugovore o djelu, neće niko redefinisati i ograničiti, i uglavnom se o njima i ne govori.
„Ali draga, Naido“, kaže moj kolega koji je pet godina u zvanju asistenta, a u statusu spoljnog su(radnika), „kad bolje razmisliš, bolje je i ovo, nego da sjedimo kod kuće?!! „Pa, jest, donekle je tako“ i nerevolucionarno svake godine nekoliko puta slegnem ramenima.
Da se razumijemo, u „ovakvom“ su položaju uglavnom djeca iz radničkih (siromašnijih) porodica, djeca demobilisanih nezaposlenih boraca, možda suviše oštro kazano, ali, djeca poštenog svijeta, koja, pa skoro uvijek, imaju iznadprosječne ocjene u toku studiranja, i koja su na fakultetske pozicije asistenata, skoro pa uvijek, primljena „bez štele“. A znate zašto? Neko mora da „potegne“. S druge strane, univerzitetski superprofesori i wonderprofesorice često mjesta moći grade na ponižavanju i javnom sramoćenju asistenata, svakako ne svih asistenata, pretpostavljate.
Većinu vremena moje kolege, i ja, a koji smo u istom nedosoljenom varivu, osjećamo se postiđenima (i to ne samo zbog unutrašnje nečistoće!); mi smo de-pshizirana svojina u procesima izgradnje društvenih ideniteta kroz našu svakodnevnu izloženost drugima:
vereor gognam – dok stojimo u prenapučenim redovima zavoda za zapošljavanje;
vereor gognam – dok lomimo prste pred gladnim licima svojih nezaposlenih kolega (mi ipak nešto zaradimo);
vereor gognam – dok čekamo u kilometarskim redovima na apstraktnim intervjuima zajedno sa svojim bivšim studentima (koji su vrlo apsurdno i vrlo često na školskim prijemima nastavnika bolje izbodovani od nas samih);
vereor gognam – dok se potucamo po fakultetskim holovima u kojima držimo konsultacije, zato što zvanični kabineti i kompjuteri za ovu populaciju ne postoje;
vereor gognam – dok gledamo kako naše kolege i kolegice u zvanju asistenata sa statusom unutarnjih (su)radnika odlaze na novogodišnje, bajramske i slične proslave, koje fakultet organizuje za unutarnje (su)radnike;
vereor gognam – dok mjesecima čekamo na neisplaćene honorare;
vereor gognam – dok nas naši dragi prijatelji svojim poznanicima revnosno predstavljaju kao face sa fakulteta.
Intelektualna elita ravna je vrećici smokija, a opća (prijetvorna) slika o divnim naučnicama i naučnicima, koja se odašilje kroz zbornike radova, ili naučne skupove, paravan je, sve više mi se čini, za unosne „ugovore o djelu“, i pranje novca uopće. Magistarske, kao i doktorske radove, svakako i odlaske na (nužne) naučne skupove i konferencije, asistenti sa statusom spoljnih su(radnika), na evidenciji zavoda za zapošljavanje, (baš aparadoksalno) plaćaju iz svog džepa, a često je to džep roditelja ili rodbine u inostranstvu ili muževa i njihovih roditelja, dok se asistente sa statusom unutarnjih (su)radnika, (baš logično) stimulira određenim subvencijama ili nagradama, a ponegdje i ponekad čak i oboma. Neprestana potreba za (samo)dokazivanjem i napredovanjem imperativ je dodijeljen asistentima u statusu spoljnih su(radnika), međutim kada isto povežemo sa asistentima u radnim odnosima uvidimo da su njihove pozicije nevjerovatno povlaštene (neki među njima opstoje u istim zvanjima desecima godina, na izmišljenim radnim mjestima).
Ako je i sam pokretač naše inteligibilne spoznaje motiviran integracijama istosti i ipsosti, a uz odsustvo ikakvog priznanja drugoga, da se naslutiti kakvim dodatnim opasnostima se onda naši identiteti izlažu. Priznanje se traži tamo i u onome što može da ga da. Danas su to društvene mreže, koje, kako U. Galimberti sugeriše,homologizirajući intimnost dokidaju objektivno-formalne odnose nastavnik – učenik, i obrnuto, transgenerirajući ih u modele intersubjektnih diskursa. Česta parola naših superprofesora jeste „ne familijariziraj se sa studentom“, što je šifra za „otmi mu pare i napucaj ga na biro“. Namjera ovog teksta nije u tome da izazove solidarnost koja će se katarzično-optimistično pounutriti u magnetnom prostoru oko kompjuterskih ekrana, ili da preispita (ili proširi) bestidnosti organa (ne)uprave spram čemera meštara i meštarki koji izvode generacije i generacije NESRETNIH ljudi, ovo je samo opažanje. Ja ne tražim ništa, jer više ne vjerujem da ću „pravi“ posao ili penziju ikad i dočekati. No, nažalost nemaju svi asistenti u statusu spoljnjih su(radnika) u amanet baštu ili šljivik i ne mogu sve asistentice u statusu spoljnih su(radnica) (dobro) da se udaju. Ovaj tekst tek reprezentira svijest koju tekst može otvoriti kao mogući svijet koji bi mogao biti bolji, samo kad bi inspekcije prst iz bulje upravile gdje treba.