Kada se krene prema VI bosanskoj iz pravca Stupina, a priča se da tu žive “stvarni” Hobiti, mora se proći preko mosta, koji od Hotela Tuzla vodi pored zgrade lokalne vlasti, te ako se skrene lijevo može se doći pred zgradu “Jupiter” u kojoj na III etaži čuvaju poslovne prostorije Direkcije za izgradnju 15-ak njenih uposlenika.
Desilo se, pričali su čuvari III etaže, da su ih ovih dana pohodili predstavnici administracije lokalne vlasti, koji su imali nalog da preuzmu dio prostora. Čuvari su reagovali, pružili su otpor. Nekoliko dana poslije, grupa koja je pružila otpor, pozvana je da dođe u prostorije zgrade lokalne vlasti. Prijem je obavljen na najvišem nivou. Na jednoj strani su bili predstavnici lokalne vlasti, domaćini prijema, četiri lisice a na drugoj je bilo jato roda. Servirali su im ručak u plitkim tanjurima, nutkajući im krem juhu, ljubazno se osmjehivali i blago ih tješili.
Rode su svojim dugim kljunovima kuckale po plastičnim tanjurima, koji su podrhtavali i klizili. Poneka se roda i nasmijala, jer bila je sita pa joj nije stalo da jede u ovoj prilici, te je čak i zaklepetala svojim zasjenjenim krilima po kojima je bilo crno i bijelo perje. Spustivši krila uz svoje sito tijelo oči ove rode su se zacaklile sjajem brušenog stakla.
Ostale rode su bile gladne, pa su se odmah nakon povratka u svoje stanište, na III spratu zgrade “Jupiter” prihvatile svoga domaćeg jela, kako bi ublažile bol u želudcu.
Najstarija roda za vrijeme svečanog prijema takođe nije jela, ali se nije smijala, ćutala je. U tom trenu, njeno perje, koje je bilo raspoređeno po maloj, već ostarijeloj glavi, posivilo je. Zašto stara roda šuti? Zašto, makar medijima, nije objasnila tehnički aspekt neuslovnosti oblika posude iz kojeg treba da jede njeno jato?
Trebalo je hodati, trebalo je stići do lokacije na kojoj, kako se čulo žive Hobiti od pamtivijeka. Trebalo je što prije doći u područje mira, spokoja, trebalo je otjerati nelagodu od mučne slike. Trebalo je bar na neko vrijeme zaboraviti pitanje: Koliko će moći izdržati izgladnjele rode iz zgrade “Jupiter”?
Napokon, VI-ta bosanska, odmah ispod Skvera pa prema Slatini. I evo je, omeđena gradskim ulicama, u svom spokoju počiva prastara Atik mahala.
Tu su odmah prvi dućani, i “gazde” su tu ispred otvorenih vrata, i poneki pas, udomaćio se pa spava. Nije se skretalo sa puta, trebalo je doći do majstora i vidjeti njegov rad, te se hitro vratiti pored avlija i bašta koje se, blago nagnute, opuštaju i odmaraju.
Već se osjećalo da su oni blizu, da stvarni Hobiti, ali gdje su vrata na drvenoj ogradi. Jedan bijeli, krupan pas, dugih nogu, stajao je mirno pored ograde te se činilo da je na tom mjestu i zavezan. Ne, nije zavezan, On tu strpljivo čeka da dobije zalogaj iz dvorišta. Pa tu su vrata! Mogla se tada vidjeti streha naslonjena na zid ostao od porušene kuće. Iza zida je mali hodnik i još jedna vrata koja su nekada vodila u kuću, u njene hodnike i sobe. Sada ta vrata nikuda ne vode, ali kao da kroz njih dopire zvuk telefona, nesto lupka, kucka…
Bilo je to dvorište Plavog hobita, koji je upravo štimao tranzistor, koji visi okačen na izrasloj lozi. Ova loza pokriva sa svih strana malo utočište sanjivih duša, tuzlanskih Hobita. Oni sjede već poduže za avlijskim stolom, te ih je pred zalazak sunca počelo hvatati snatrenje o kućama i ljudima koji su tu bili, i njihovi pogledi padali su prema Slatini i tada im se činilo da je onaj najbliži soliter “iskoračio” prema Skveru.
Tada Plavi hobit prilazi još jednom tranzistoru, da ga izoštri i da čuje jednu starogradsku, te kaže, da se skala mice jer u njemu ima još pijeska sa plaža Lumbarde.
Ovi tuzlanski Hobiti su već odavno iseljeni iz ovog kraja u stanove na drugom kraju grada. Oni ne vole da ih itko pita zašto dolaze u svoja dvorišta u kojima počivaju stare loze, rakijske kace, verande, ograde… Tada hobiti postaju opasni, tada oni prestaju da sanjaju i žele svađu i ko zna šta su još spremni reći. Sa njima tada nije lako!
Ovaj hobitski prostor, Atik mahala, ima teške tragove slijeganja tla, koji su svojom silinom ovdje zaustavili život. Tako i biva, ovdje život više ne može ni naprijed a ni nazad. Urbanistički projekti za ovo područje nisu izvedeni, te je bilo pogodno da se na ovom prostoru pojavi kolonija tuzlanskih Hobita koji svoje tužne poglede često prosipaju po napuštenim avlijama. Ponekad oni vide otisak prstiju i kandži neke krupne ptice na pijesku ili blatu svoga dvorišta i tada im srce zadrhtiti od pomisli da se nekim slučajem opet nisu doselile rode.
Autor: Alida Hrustanbegović
05.03.2014