Kao moj trideseti blog na ovom uvaženom sajtu dajem vam jednu moju pjesmu totalno rasterećenu i nježnu. Jedan moj stav koji je ustvari trebao da bude čitav moj rad. Priznaću vam da sam opterećen stihijama ovih dešavanja. Mogu da kažem za sebe da sam mnogo započeo, al da malo toga mogu da doprinesem u rješavanju započetog. Priznaću vam sve što se kosi sa vašim mišljenjem, pošto se ljudi djele na one koji misle kao ja i one koji ne misle kao ja. Nerjetko ima i onih koji ne misle nikako. Nemisleće ćemo zaobići. Ova pjesma me možda i najbolje opisuje, onakvog kakav sam ustvari, sa svim borbama koje su u meni. Ova pjesma je poklon onima koji su mi se javljali, na ovaj ili onaj način, prateći šta sam pisao u ogledima na svekolike teme naše zbilje.
ŽELIŠ LI ZVIJEZDE MOJE
Želiš li zvijezde moje?
što tinjaju kao lampe astronomske krvne slike.
Voliš li me noćas?
Noćas su moje pjesme samo tebi pisane,
u nemušt, gluv čas.
Ja mrzim poeziju.
Ona me je odvela nekud daleko od sebe!
Uz nju sam oplovio mnoge okeane i potonuo u dubine!
Sa njom sam se kockao i izgubio sve partije!
Ona mi je pokazala veliki lament omorine,
koji tintom kaplje na moje bijele hartije!
Želiš li sve tame moje?
ja sam ih otvorio samo za tebe.
I za tebe ja sanjam umoran od snova neko bolje vrijeme.
Mrtvi su dani moji, dani rani, tako mladi.
Moja koža miriše na beskrajne dileme,
Na jalovu filozofiju i zoru koja me hladi,
tjerajući od moje misli sve jalove kretene.
Dok usta mnoga šire krivokletstvo!
Oni ne znaju da moj dar ustvari je prokletstvo!
Da znaju ne bi htjeli jednu sliku moga sna.
Oni su utoliko jadni, što jadu teže nesvjesno.
Ponad svog života, dublje od mog dna.
Frenetično žele, žele bijesno!
Želiš li sada ove moje zvijezde?
Što ih cigaretom gledam dok zdrav narod spava.
Mene bude tjeskobe, nebeske logičke larme!
Želiš li da te u sred tvoje tišine,
probudi iznenada mojih dodolki galama!
Da tad dodirneš ruke moje, pune treme,
kad dodiruju paganske visine!
Želiš li sve moje neravnine?
One prave metež ljudima i nadimaju podočnjake.
Želiš li pjesme moje? Životne krivine,
nad kojima psi laju i pokazuju mi duge, oštre očnjake.
Na mom putu su trnovite stope muke
i obrasci pravde koju neće dohvatiti niko,
a moje su kratke ruke.
Želiš li sada ove ruke moje?
Ove ruke koje mogu da te grle utopijom.
Da te miluju besmislom i težačkim znojem ljube.
Želiš li da te zavole ove ruke koje proklinjem
i koje se u svakoj ljubavi izgube,
zbog čijih djela bezgranično pijem.
Želiš li da te zavole sve moje groznice.
Da tinjaju vate u grudima tvojim, dok hladnoća puca orahe
i umiru u letu zakasnile selice.
Želiš li da ti lažnolični ispovjedaju grijehe,
drže mrsna opijela.
Da se boriš za svoje ime i svoje lice,
dok protiv tebe likuju nedjela!
Želiš li sada moje ptice?
Moje mrtve ptice koje miševi binarni jedu,
dok stvarnosti postoje samo u basnama,
dok se vrijeme mjeri jedinicama i ništavnim nulama.
Želiš li biti slomljena poeta?
Kretati se kroz svijet na jezičkim štulama,
na granici očaja, na ivici društva!
Želiš li sada moj svijet?
Pjesme, zvijezde, tame, visine i galame!
Želiš li moje ptice, ruke moje koje su kratke,
da dohvate lubav same.
Da se u samoći vječnoj kao bolne noći
sa mnom probudiš i gledaš na horizont koji plamti!
Da se zapitaš tada nebulozno:
Dal će po nečem, neko, nekada da te upamti!
Želiš li sada zvijezde moje?
2012 godine