Fond, naveden u naslovu, ima vrlo dugačak naziv u sudskom registru, te se u ovom naslovu piše u skraćenom nazivu s obzirom da je nužno ispričati priču o nestalom Fondu a da se pri tome i sami ne izgubimo.
Materijalni dokazi o postojanju Fonda u periodu od 60-tih do 90-tih godina leže u arhivskim depoima Javnog preduzeća “Direkcija za izgradnju” d.o.o. Tuzla.
Arhivska građa , koja je tu dopremljena u ratnim danima 1994.godine kada je izvršena inkluzija Fonda za sanaciju šteta u JP Direkciju za obnovu i izgradnju Tuzla, u sređenom je stanju i sačuvana od propadanja, ali se za nju niko ozbiljno nije zainteresovao. Administracija lokalne vlasti ne pokazuje interes za njeno trajno zbrinjavanje budući da su sadašnji čuvari ove arhivske građe uposlenici JP Direkcije iscrpljeni borbom za opstanak firme. Stiče se utisak da nisu slučajno dodatno opterećeni čuvanjem vrijedne dokumentacije koja je po svemu napisana istorija ovog grada.
Nije li to povjeravanje na čuvanje dokumentacije Fonda za sanaciju šteta pravnom subjektu , JP Direkciji, koje se već duže od tri godine mukotrpno nosi sa problemima u poslovanju zbog čega može doći do njenog potpunog prestanka rada, manifestacija nebrige o napisanoj istoriji ovog grada i doprinosi li to da se politika nestanka Fonda sprovede bez svjedoka.
Administracija lokalne vlasti je “zaustavila” slijeganje tla, pa je zbog toga uzaludno tragati i koristiti se arhivskom građom Fonda za sanaciju šteta. A dokumenti ove arhive svjedoče da je slijeganje tla u Tuzli izazvala ljudska ruka nakon što se 60-tih godina prošlog vijeka opredjelila da otpočne industrijsku eksploataciju slanice čije je ležište u neposrednoj blizini grada. Nije se dakle radilo o “fenomenu” slijeganja u Tuzli, kako su to neki zvaničnici bivšeg sistema isticali, budući da je uzročnik slijeganja poznat i evidentiran u sačuvanim dokumentima.
Ova arhiva svjedoči da su grad Tuzla i stanovnici Tuzle pretrpjeli strahovito razaranje uzrokovano crpljenjem slanice ispod tla koje je već bilo izgrađeno gradsko građevinsko zemljište sa više urbanih sredina/starečaršije, mahala/sa uređenom infrastrukturom.
Kako se moglo dogoditi da legalne vlasti donesu odluku o crpljenu slanice za potrebe razvoja i napredka a po cijenu stvaranja rudarskog eksploatacionog područja do srca grada? Očito da su planovi izmakli kontroli i dogodilo se da je prouzrokovana nemjerljiva šteta građanima Tuzle. Ti isti građani zbog štete na svojim imanjima i stanovima bili su prinuđeni da iste napuste te da se presele u nove ovaj put u kolektivne stambene objekte, kako je u to vrijeme obavljala administracija Fonda za sanaciju šteta. Ovi nesretni ljudi radi doživljenog prisilnog iseljavanja iz svojih domova nikada se nisu oslobodili tegobe koja ih je zadesila i zbog koje su zatvoreni kao ptice u svojim kavezima, u svojim novim stanovima tugovali za svojim kućnim krovovima, verandama i dvorištima…
Poneki snažni pronicljivi Tuzlak, koga godine nisu oborile, raspituje se u prostorijama JP Direkcije za izgradnju za arhivsku građu Fonda šteta. On želi da nađe fotografije svoje porodične kuće, da ponovo vidi dvorišnu ogradu i kapiju na njoj. Koliko je samo sretan taj Tuzlak kada bi mu strpljivi administrator Direkcije pronašao fasciklu sa oznakom predmeta i sa imenom obeštećenog, sa starim fotografijama , zapisnicima i ručno pisanim molbama, žalbama, tužbama, ugovorima…koje su potpisali njegovi predci, jer je dosegao trag života koji je do tada u njemu bio izgubljen.
Pored personalnih predmeta obeštećenja titulara za štete koje su nastale usljed crpljena slanice arhivska građa sadrži i dokumentaciju o osnivanju Fonda šteta, dakle osnivačka akta , ugovore, sporazume kojima se uređuju pitanja finansiranja Fonda, imovine Fonda, rada organa Fonda i ostalo.
Finansijska sredstva u ovaj Fond uplaćivale su fabrike/Solana, Soda i dr./ i Rudnik soli i soni bunari, dakle industrijski sistem koji je i danas aktivan.
Imovina Fonda je nastajala provođenjem postupaka obeštećenja, koji su se završavali sa potpisivanjem i sudskim ovjeravanjem ugovora, što je potom bio osnov za uknjižbu novog vlasnika, te je umjesto dotadašnjeg titulara, fizičkog ili pravnog lica, upisivan novi titular: Fond za sanaciju šteta.
Prilikom obeštećenja objekata po mahalama poput onih koje su bile na lokaciji Pinga, gdje su danas novosagrađena slana jezera, Fond je preuzimao parcele od bivših vlasnika i odmah rušio kuće do temelja.
Obeštećenjem zgrada u gradskoj jezgri Tuzle, Fond je sticao vlasništvo na zgradama iz kojih su prethodno iseljeni vlasnici stanova i poslovnih prostora.
Fond je vršeći svoju registrovanu djelatnost stekao znatnu imovinu odnosno nekretnine u centralnom dijelu stare čaršije i sjeverozapadnom dijelu grada.
Ova imovina se koristila od strane novog vlasnika Fonda kao izvor novih prihoda koji su se usmjeravali na troškove za obavljanje njegove registrovane djelatnosti, prvenstveno za nova obeštećenja i sanaciju šteta.
Organi Fonda, Skupština i upravni odbor, čiji su članovi bili i predstavnici pomenutih privrednih organizacija, donosili su i planove o revitalizaciji i sanaciji devastiranih gradskih lokacija .
Desi li se da itko od onih koji danas grade u Tuzli uobzire uzuse koji su dati u planskim dokumentima ovog Fonda?! Dakle poštuju li se pravila koja je u amanet ostavilo iskustveno stručno znanje i svijest po kojima je u dugom prijeratnom razdoblju uspješno vršena sanacija užeg i šireg gradskog područja.
Jedno od ključnih pravila sanacije šteta nalagalo je da se sačuvaju devastirani objekti kao i ambijentalna autentičnost.
Zašto se iskočilo iz šina sa pruge koja nam je osiguravala prijatno i sretno življenje u našem gradu? U današnjem “modernom” dobu kako volimo da zovemo sadašnjicu ponuđen nam je Vozić koji poput ispuhanog balona može da se povija po neravnim tuzlanskim stazama, onako krhak i nejak.
Autor: Alida Hrustanbegovic
Tuzla,23.02.2014.