Nije mi veliki problem da nađem posao. Nije mi veliki problem da razumem mlade koji to ne mogu. Oni posla nemaju jer se nisu na vreme rodili. Eto, peha i neke masne psovke…
Dugo sam novinar. Ustvari, novinar sam, maltene, od kad znam za sebe. Od rane mladosti. O tome ću nekom drugom prilikom.
ZLURADE BABE I JUTJUB
Bio sam kratko urednik jednom dvadesetčetvorogodišnjaku. Neka bude Marko, mada se ne zove tako. Radio je isprva volonterski, a zatim za početničku platu od 250 evra, pomalo je grešio, ali nije bilo nikoga da se bavi njime na pravi način. Da ga uči i usmeri, da mu razbije tremu. Talentovano dete zalutalo u mašineriji koja ne oprašta. Lutao je u onom TV ekranu koji melje ljude kao meso za pljeskavice. Bilo je i onih koji su zlurado stavljali njegove greške na Jutjub, a najmanje onih koji bi mu preneli znanje. Malo svojom krivicom, a malo i tuđom, ostao je bez posla sa samohranom majkom, koja je takođe izgubila neku bednu platu u nekoj trećoj televiziji. Sada ide od medija do medija i traži svoje parče Sunca. Bezuspešno. Traži i najjednostavnije poslove, da kopa ako treba. Opet, bezuspešno. Ostao je bez devojke, interneta, a najžalosnije i – nade.
U moje vreme, sve se raspadalo, ali do posla se, ipak, ponekad dolazilo i audicijama. Na mojoj audiciji u pokojnoj RTV Novi Sad bilo je 600 ljudi, pre dvadesetak godina, trijažom je ostalo četvoro. Hej, samo četvoro! Dve devojke, i nas dva momka. Rodno ravnopravno… nema šta… Test kulture, test komunikacije, test foničnosti glasa, kasnije i fotogeničnosti i – ćao! Čisto i pošteno.
Mogu da se zakunem da nisam nikoga poznavao, jer sam bio klinac, još mlađi od Marka o kojem pričam. Od tada sam promenio nekoliko medija i uvek sam dolazio do posla znanjem i radom.
ŠETNJA BEZ MESEČINE
I dok jedno dete, sa slamnatim šeširom i šarenim tregerima na otrcanim farmericama, bez mesečine, s nasmejanom majicom, i modernim džemperom od stare plate, šeta od redakcije do redakcije, upoznao sam jednu Trošku u jednoj provinciji, u mrklom mraku. Debela, ružna, zla žena. Nikada nije zaista bila novinar, ali se uvalila u jednu javnu firmu nameštenenim konkursom. Mobinguje sve oko sebe, glumi novinara, i ljuti se kada okolo čuje da je zovu Troška. Radi kolegama o glavi. Ljubaviše se po zadatku, s kim treba. Seje zlo i sama za sebe govori da je najbolja. Ne mari što kamera krikne toliko da pukne objektiv, kao da je silovana dok je snima… Srednja škola, padala godinu, s prethodnih poslova kad dobije otkaz terali je bukvalno metlom…iš, nesrećo, iš… ali šta sad, plata i dnevnice, više od hiljadu evra mesečno. Ne zovite je Troška. Zovite je Noćna Mora.
GROKTUŠE I KREKETUŠE
I tako jedno dete, u paralelnom univerzumu, šeta od redakcije do redakcije a nema nikoga da ga zaposli, nema nikoga da ga nauči zanatu kako su učili nas. Strpljivo i brižljivo. Nema nikoga da mu pruži šansu. Mada bi dao sve, i džigericu i srce da bude novinar, jer se u novinarstvo – zaljubio. Na nekim mestima su pogrešni ljudi. Ili nemilosrdni, bar, ako nisu pogrešni. U vrlom svetu bez ideala i pravog smisla u kojem prasice grle žabe i babe, dok grokću i krekeću: “Al’ je lep ovaj svet, dok se krade ima nade za nas, ima nade za nas”.
Zato ne mogu da se ljutim kada “deca” kažu idemo odavde, idemo odavde, noge su nam teške kao kamen, ne ide nam se ali nemamo više kud u ovom parčetu potamnelog neba... Bilo bi lepo da nije tako. No, neko grokće i krekeće, a neko ide. Tako je to u životu…
Eto, mene, nisam otišao, nekako sam se snašao u ovim zlim vremenima, ali ipak imam utisak da su i moje godine pojeli skakavci. Nezajažljivi, sebični i otrovni. Skakavci pakla. Skakavci koji goje prasice i krastave žabe, a ne razumeju mladost koja traži svoje parče sreće. Nije se zvala za džaba čuvena komunistička beletristika Branka Bauera “Ne okreći se, sine!”
Za nas je kasno, dok pucaju u nas, ne osvrći se, idi što dalje, Marko. Lako ćeš da se vratiš.
(ILUSTRACIJA: plakat filma snimljenog po knjizi “Ne okreći se, sine!”)