Sistem iskrivljenih vrijednosti nije samo pustio korijenje na ovim prostorima. On još s početka 21.stoljeća uzima maha u čitavom svijetu. No, ovdje u Bosni i Hercegovini, što zaslugom međunarodnih mešetara, što igrača iz domaćih klubova, pa i stranaka ako vam ovaj sportski termin ugodnije zvuči, raste poput ambrozije.
Ovdje preko noći sve što bi za iole normalan svijet bilo „fuj“ postaje objeručke prihvatljivo, postaje kako kažu normalno. Kako nešto što je još kao embrion bilo nenormalno, znači s falinkom, najednom postaje normalno, postaje društveno prihvatljivo, postaje novoretorički kazano, „in“?
Pitanje kojim se pokušavam baviti i ovdje, nije novo i njime se kroz moja pisanja, kazivanja pa ako hoćete i djelovanja u mogućim krugovima, bavim makar pet-šest godina. Ono naprosto u meni izaziva strah očekivanog, posljedičnog, strah od onog što slijedi, za godinu, pet ili petnaest. Neizbježno slijedi. To je pitanje nekompetentnosti, znači pitanje neobrazovanosti, kao posljedica stjecanja znanja naguzove ili ti za pare.
Moje sumnje pa i strahovanja da koračamo ko rakovi i malo je reći da se vraćamo u prošlost, to bi još bilo i oprostivo, mi srljamo u nepovrat, u baruštinu papanluka kakav se nije dao ni u mašti inscenirati za neki prijeratni vic o Muji i Sulji.
Čitajući intervju, neću naglasiti ni u kojim novinama, tek kao dokaz mogu posvjedočiti, sa jednim, na žalost aktualnim, narodnim poslanikom, koje li ironije u ovim prisvojnom pridjevu, sve naprijed rečeno, oslikalo se u nekoliko njegovih, zamuku izgovorenih, velikim makazama šišanih, rečenica.
Kako rekoh, narodni poslanik, Esed Radeljaš, daje odgovore kako je biva on, školovao se i uz to bavio biznisom tijekom svog trnovitog životnog puta. U sekvencama kao da gledate film čiji su dijelovi oštećeni, pa sad imate zamalo intelektualca, pa odjednom radnika negdje u Njemačkoj na kako reče „bauštelu“ koji radi od zvijezde do zvijezde.
On je i šef portira i student ekonomskog fakulteta na Sokocu. On je i vlasnik praonice i vulkanizerske radnje koja uspješno posluje i istovremeno jezičak na vagi koji se pita tko će biti direktor Kliničkog centra u Sarajevu.On je, koje li veličine, odredio da to bude Seka, supruga Bakira Izetbegovića.
Potom, taman kada pokušavam u svom tom gnjevu zaboraviti naučnu vertikalu, narodnog poslanika, počinje priča o njegovom postdiplomskom studiju, opet na Sokocu i odbrani magistarskog rada u Banja Luci, gdje nije samo dobio onu „dobricu“ kakvu dobijaju polaznici devetogodišnjeg obrazovanja, nego i deset plus.
Nije ovo usamljeni primjer postratnog nazadovanje gdje se sve kupuje za pare a nekad je moglo, i samo poneko u sarajevskoj „Drini“, onako kriomice. Danas, što je veća zabit to više gluho bilo „obrazovnih ustanova“ koje proizvode ovakve ili gore od njega, bolje nikako. Mahom oni kojima prst služi za nos nikako za prsten.
Hem narodni, hem poslanik, još jednom gluho bilo, nesvjestan svojih mogućnosti, ko dijete na bricinoj stolici, glava visoko, noge u zraku, određuje sve. Život i češće smrt, odluka je narodnih poslanika, kojima mi damo onu kap mastila ispred njihovog imena na glasačkom listiću. A on, narodni poslanik, pozicionirani hajvan, makar vas gledao kroz portirsku šubu, samo nek je ta šuba državna, naslađuje se vama, vašom mukom svagdašnjom.
On će uzeti stan i sebi i ženi a puno im je otoman. I djetetu jednom i djetetu drugom i vilu koju zove kućom za odmor. I auto za okokuće i za planinu i za more. Sve će uzeti bio on poslanik ili portir na šubi državnoj, jer je prije toga postao hajvan.
Neodgojena baraba, čija vizija je sve za novac, novac za položaj, čija je moralnost, davno dotakla dno. On je očekivana posljedica, sistema iskrivljenih vrijednosti koja se u obrazovnom području reflektira, čini se najbrže. Istaknuti francuski pisac, libanonskog porijekla, Amin Maluf, na početku svoje knjige „Poremećenost svijeta“ napisa :“Vrijeme nam nije saveznik, ono je sudija i već živimo na veresiju“.
Bojim se da smo se debelo zadužili, kada je vrijeme u pitanju. Oni koji žive sad i samo za sad, opijeni licemjeri i samoljubi, barabe i vucibatine, zahvaljujući našoj uspavanosti i inertnosti, dovode nas u stanje u kojem jesmo.Još dugo slušat ćemo odgovore na pitanje o zlatnom satu od 70 000 eura, na ovaj način, citiram: „Ja u životu nikad sat i prščenje nisam nosio“, završen citat.
Piše:Said Šteta